Ovaj put prenosimo vam jednu veoma zanimljivu priču o Prijepoljcu van Prijepolja, koji je svojim radom i trudom uspeo da postigne ono o čemu drugi još uvek sanjaju, a koji je ujedno spreman i da pomogne svome rodnom gradu. Reč je o Zarifu Alpu, počasnom konzulu Republike Srbije u Turskoj.
Gde i kada ste rođeni? Ko su Vaši roditelji i čime su se bavili? Koju školu ste završili i čime ste se bavili u rodnom mestu?
„Prvonastalo ime mi je Zifo Kajović. Rođen sam 1959. godine u selu Kajevići, opština Prijepolje, bivša Jugoslavija. Moj otac Ramiz Kajović i majka Delva Kajović bavili su se stočarstvom i poljoprivredom. Do trećeg razreda osnovne škole, pohađao sam školu „Dušan Tomašević Ćirko“ u Prijepolju. U selu sam pomagao porodici čuvajući stoku. Preseljenjem u Tursku, moje ime i prezime je promjenjeno u Zarif Alp. U Turskoj sam završio Fakultet za menadžment“.
Zašto ste napustili Prijepolje i kada?
„Moj rahmetli otac i djed odlučili su da se preselimo, jer su smatrali da će život u selu postajati sve teži i da će njihova djeca imati bolju budućnost u Turskoj. Nakon što su posjetili rodbinu koja se već preselila, donijeli su konačnu odluku. Dana 1. aprila 1969. godine započeli smo novi život u Turskoj“.
Gde ste se prvobitno nastanili i jeste li tamo dobili neku pomoć?
„Nastanili smo se u naselju Molla Arap u Bursi, gdje smo dugo živjeli. Kao doseljenici, nismo očekivali pomoć, već smo radom, poštenjem i iskorištavanjem prilika gradili svoj život. Moja porodica, moj otac, majka, djed i sva djeca smo tih godina radili više od 15 sati dnevno uspjevši opstati, izboriti se za život i to je bila najveća pomoć samima sebi. Turska nam je pružila i omogućila tada podjednaka prava i sve potrebne uslove“.
Koji status imate danas u mestu gde živite i kakvu ste poziciju dostigli?
„Od dana kada sam došao u Tursku, od svoje devete godine, pa do danas moj život je uvijek bio ispunjen radom i nastavlja se u istom pravcu. Nakon završetka fakulteta, 22 godine sam radio kao visokopozicionirani menadžer u privatnom sektoru. Godine 1997. odlučili smo pokrenuti vlastiti porodični biznis. Težine i izazovi kroz život naučili su me kako pronaći alternative i zarađivati za život. Još uvijek vjerujem da je za uspjeh ključno predano raditi i dalje idem tim putem. Trenutno vodim uspješan posao i vjerujem da je ključ uspjeha predan rad. Četiri godine sam bio predsjednik jednog od najvećih udruženja u Bursi, Rumelisiad (Udruženje industrijalaca i poduzetnika s Balkana) koje okuplja više od 300 članova i preduzetnika porijeklom s Balkana. Također, sa zadovoljstvom i ponosom obavljam funkciju počasnog konzula Republike Srbije u Bursi“.
Održavate li kontakte s ljudima iz Prijepolja koji žive negde po svetu?
„Mi kao dijaspora uvijek pronalazimo jedni druge, gdje god da se nalazimo jer nam je međusobna podrška potrebna. Kada smo se preselili u Bursu, svi Bošnjaci su jedni drugima pomagali pri izgradnji domova. Biti migrant znači dijeliti, pomagati i djelovati s velikim srcem. Te dane smo preživjeli, dijelili smo i nastavljamo dijeliti. I danas sam u kontaktu s brojnim uspješnim prijateljima iz Prijepolja koji su tada migrirali, kako u Tursku tako i diljem svijeta. Ovom prilikom sve ih srdačno pozdravljam.
Kako danas vidite Vaš rodni kraj? Koji su Vaši predlozi za brži razvoj?
„Prijepolje je prelijep i dragocjen grad. Kada smo 1969. godine emigrirali, Prijepolje je bilo barem 30 godina ispred Burse u kojoj smo tada živjeli. Na primjer, moj otac i rodbina su sa sobom donjeli frižidere i televizore na prodaju. Dok ljudi u Bursi tada nisu ni znali šta je televizor, mi smo u selu tada već gledali televiziju. Bursa je sada postala industrijski grad zahvaljujući migrantima poput nas, koji su se trudili da prevaziđu poteškoće i usredočili se na sticanje sredstava za život. Mogu sa sigurnošću da kažem da su industiju u Bursi pokrenuli tadašnji migranti. Danas je za razvoj Prijepolja ključno da država mladima pruži mogućnosti i podstakne ih na pokretanje poslova u svom kraju. Očekivati pomoć izvana ili od dijaspore nije dovoljno – lokalno stanovništvo mora uložiti trud i započeti promjene kako bi Prijepolje bilo još naprednije i privlačnije, kako samim njima tako i dijaspori koja sa velikom željom uvijek žudi da posjeti svoj rodni kraj. Prijepolje ima i veliki potencijal za turizam. Smatram da je turizam alternativa koja bi mogla doprinjeti razvoju grada. Na primjer, Karacabey i Prijepolje su gradovi pobratimljeni, oni su nas posjetili, a i mi smo nekoliko puta posjetili Prijepolje s velikim delegacijama, ali smatram da je potrebno više truda na polju socijalne, ekonomske i kulturne saradnje. Zelim da spomenem i jako dobru vezu između OŠ “ Dušan Tomašević Ćirko “ i OŠ “ Dörtçelik “ Balabanbey iz Burse koje su također pobratimljene i surađuju jedna s drugom i to me čini mnogo sretnim jer su to škole u kojima sam pohađao moje prve razrede“.
Postoji li nešto što biste posebno izdvojili u saradnji Srbije i Turske, odnosno Prijepolja i Turske?
„Posebno bih izdvojio ekonomski samit koji smo organizovali u maju 2024. godine u Beogradu, u saradnji s Bultiş i Eriad udruženjima. Na ovom važnom događaju učestvovali su visoki zvaničnici i poslovni lideri iz Srbije, Turske i regiona. Cilj je bio jačanje ekonomskih veza i stvaranje novih prilika za saradnju“.
Kako ocenjujete ekonomsku i društvenu situaciju u Prijepolju? Da li razmišljate o investiranju u rodni kraj?
„Prijepolje je grad koji u sebi nosi sve ljepote, te je idealno mjesto za razvoj turizma. Ukoliko se obezbijede odgovarajući uslovi za investicije, spreman sam da doprinesem kao što su spremni mnogi koji su i do sada dali mnogo doprinosa u poboljšanju razvoja grada. Promovisanje turizma kroz dijasporu najlakši je put za postizanje ovog cilja. Turska i Bursa ogroman su potencijal. Kao investitori, uvijek smo spremni podržati i ulagati u gradove i zemlje u kojima smo rođeni. Međutim, pristup i podrška od strane gradova, opština i država od ključne su važnosti za realizaciju ovih ideja. Kada se stvore odgovarajući uslovi, svakako sam spreman učiniti ono što je u mojoj moći“.
Da li osećate nostalgiju? Pod kojim uslovima biste se vratili u rodni kraj?
„Nemoguće je ne osjećati nostalgiju za rodnim krajem. Posjete rodbini i prijateljima u Prijepolju uvijek mi pričinjavaju veliko zadovoljstvo. Danas je svijet vrlo mali, a ljudi žele živjeti tamo gdje se osjećaju najsretnije i gdje im najviše odgovara. Iako sam velikim trudom i mukom izgradio život u ovom gradu, ipak, nakon svih izazova koje smo prevazišli gradeći život u Bursi, ne razmišljam o preseljenju. Svake godine posjećujem rodni kraj i svoje selo te na taj način ublažavam svoju čežnju. Smatram da bi organizovanje “Dana dijaspore” doprinjelo jačanju prijateljstava i saradnje koji bi trebali da održimo svake godine i da te dane dovedemo u tradicionalan čin“.
Imate li još nešto što biste želeli podeliti?
„Kao rođeni Prijepoljac, za razvoj rodnog i sadašnjeg kraja smatram da je ključ saradnja i solidarnost. Zajedničko djelovanje uvijek donosi veću snagu i doprinos. Takvi napori zahtjevaju ne samo trud nego i srce. Svaka platforma na kojoj nema ličnih interesa uvijek je jača i doprinosi opštem dobru“.
Priredio: glavni i odgovorni urednik Vladimir Babić
