Ima  mladih ljudi čija promišljanja i stavovi daju nadu da će oni  kreirati budućnost. Jedan od njih je Faruk Hadžijakupović, dvostruki „vukovac“ i budući brucoš na Elektrotehničkom fakultetu

Upoznala sam ga kada je imao 13 godina.  Postao je član moje Male škole novinarstva i redakcije „Žurnalca“, malih novina za decu i odrasle. Već tada se izdvojio svojim stavovima, svojim pristupom i nenametljivošću. O svemu što je govorio govorio je sa osmehom i blagošću. A napisao je tada u “Žurnalcu“  da bi želeo da postane pilot.Zašto? Zato što je “pilot taj koji se na kraju leta zahvali putnicima u nadi da je let bio prijatan, a putnici mu odgovore apauzom. Zbog aplauza koji mu upućuju putnici zadovoljni letom želeo bih da budem pilot“.Od tada , pa do ovog jula, Faruk Hadžijakupović je promenio mišljenje o svojoj budućoj profesiji. Polagao je prijemni na fakultetima Elektrotehnike u Beogradu i Sarajevu i položio na oba. Jedini je iz svoje generacije koji je „ušao“ na budžet na prestižnom Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu na kome je ove godine prijemni polagalo preko 1000 studenata. Zašto je odabrao elektrotehniku?

-Elektrotehnika čini osnov već četvrte industrijske revolucije i ona predstavlja budućnost, kaže jednostavno.

A kakva nam je budućnost?

-Ceo svet teži ka digitalizaciji i prebacuje zapise u svet računara. Ukoliko se koristi za dobrobit, onda je veoma korisno, ako nema zloupotreba ali one su, na žalost, sastavni deo napretka. Elektrotehnika  omogućava da automatizujemo procese koji se rade ručno i da ih činimo dostupnim većem broju ljudi, odnosno da ono nedostižno učinimo dostižnim. Kao na primeru mobilnih telefona  koji su bili skupi i dostupni malom broju ljudi, a sada su svakodnevica svih, poput TV.

Plaše li se ljudi tehničkih dostignuća?

Možemo to da posmatramo kroz veštačku inteligenciju jer mnogi strahuju da će preuzeti pozicije ljudi koji će postati „tehnološki višak“.  Međutim, studije pokazuju da će se pojedini poslovi gasiti ali će doći novi poslovi, brojniji nego ugašeni. Svakako, trebamo je samo obazrivo i odgovorno koristi. Ljudi se plaše veštačke inteligencije jer se plaše promena. Kada je došla rasveta, Tomas Edison  je vodio „rat struje“ sa Teslom i postavljao je uginule životinje ispod stubova sa rasvetom  optužujući Teslu da je odgovoran, da bi se ljudi uplašili a bila je to borba za prevlast na tom tržištu. Uopšte, ljudi se plaše razvoja ali je najvažnija informisanost, priča sa puno entuzijazma i ubeđenja Faruk Hadžijakupović, koji će od septembra biti brucoš na Elektrotehničkom fakultetu.

Njegova svestranost uočena je još u Osnovnoj školi „Vladimir Perić Valter“ koju je završio  sa svim peticama, odnosno poneo je „Vukovu“ dipomu. Osim što je pokazivao izuzetno znanje iz fizike, biologije i hemije, zanimala ga je i istorija. Naime, 2019.godine bio je državni prvak iz istorije, osvojivši na takmičenju maksimalan broj bodova. Zašto istorija?

-Zanima me razvoj, a istorija beleži otkrića, razvoj nauke, razvoj mišljenja. Zanimljivo je pratiti svet kako se menjao.  U srednjoj školi su me zainteresovale i filozofija i sociologija.

Kako vidiš svoje vršnjake, kakva ste vi generacija?

Uočava se promena u načinu razmišljanja i određivanju prioriteta. Nešto što je ranije bilo mnogo bitno, više nije. Obrazovanje više nije cilj već sredstvo da se dođe do cilja, uči se za ocene i bodove. Splet okolnosti je doveo do toga da to izgleda kao nametnuto jer se insistira na teoriji a ne na primeni znanja. Naravno, postoje osobe koje teže da zasnaju nešto novo, ali ih je sve manje. U mojoj generaciji se razvijala pozitivna konkurencija, jedni druge smo vukli i činili boljim. Zaista smo dobra generacija jer  smo u prvoj godini Gimnazije bili „korona generacija“, odeljenje nam je bilo podeljeno u dve grupe ali smo uspeli da se „skupimo“ i družimo.

I šta bi bio cilj za budućeg stručnjaka iz oblasti elektrotehnike?

-Pa, da završim fakultet i ostvarim svoje ambicije ali pre svega da sačuvam sebe, da ne dopustim drugima da svojim predrasudama utiču na mene. Kako to kaže Ivo Andrić :“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredviđene postupke, svoje i tuđe. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao  u svemu tome. Ukratko-biti čovek“, citira na kraju Farik Hadžijakupović.

I dok je još bio „osnovac“ imao je sasvim jasan stav i za „Žurnalac“ je napisao:“Lična kultura se danas možda najviše zanemaruje. Zato postavljam pitanje da li se sve promenilo? Koliko će ljudi otići u biblioteku, u muzej, na koncert? Da li muzika ima isti značaj, kakav je danas njen kvalitet?Da li se sve slike mogu nazvati umetnošću?Da li su knjige jednako važne i da li iz njih možemo bolje razumeti svet?Ali da bi prepoznali šta je važno, moramo saznavati, moramo upoređivati, moramo naučiti.A kako da naučimo ako nas nije briga i ako nismo zainteresovani? Zašto je onih koji se ne stide, koje ničeg nije sram, više od onih koji se stalno preispituju jer se stide da nekog uvrede, da budu neodgovorni, da ne poštuju druge ljude? Možda zato to nam je svest o okolini sve manja“.

Indira Hadžagić

Podelite tekst: