Projekat koji je podržalo Ministratsvo za kulturu i informisanje ima za cilj da istraži istoriju zanatstva, spomene istaknute prijepoljske zanatlije, kako bi se podstakla zajednica da podrži što više programa koji se bave afirmacijom i oživljavanjem starih zanata. Svuda postoje zanati koji više nisu rentabilni ali koji su veoma važni za tradiciju jedne ili više etničkih zajednica ali i države.
„Svaki je zanat zlatan”. To je, valjda, najpoznatija izreka na ovim prostorima o zanatu. Zanat ne da ogladniti, jer “čim nešto svijetli, radilo je”. Malo je ostalo šta da svijetli kad govorimo o zanatstvu u Prijepolju, onom tradicionalnom, onom po čemu se čaršija kao “privredno-poslovni”centar grada prepoznavala decenijama. S devedesetim godinama minulog vijeka kao da su mnoga vrata s čaršije zauvijek “zaključana”. Mnoge zanatlije su zatvorile dućane, niko nije naslijedio posao, odustajalo se. Jeftina roba, nedostastak interesovanja ali i platežne moći za kvalitet, gubljenje potrebe za afirmacijom ličnog ukusa i stila, vidan izostanak estetske dimenzije u svakodnevnom životu, gasili su jedan po jedan posao koji je u sebi sadržavao zanatski trud i umijeće. Obućara više nije bilo, jer su svi, i mladi i stari, počeli da nose patike, a one traju dok se “ne izderu”, pa se kupe nove. Za “pendžetiranje” treba dobar đon, a kvalitetnih đonova mahom je nestalo sa ovdašnjih ulica, uporedo sa izrekom”đon-obraz”. Nestali su i krojači jer je sa jeftinom, mahom nekvalitetnom industrijskom konfekcijom, a posebno za svaku priliku prisutnim trenerkama, nestala i potreba da se bude “po mjeri” i originalan. Tako su od zanata “prekostali” uslužni. U gradu su malobrojni oni koji se mogu pohvaliti zanatskim naslijeđem, onim što se zove “porodična tradicija”. Tek je nekoliko koji su o(p)stali do danas. Posebno su zanimljivi rijetki primjeri gdje se može govoriti o naslijeđivanju ne samo zanata, odnosno umijeća koje se prenosi unutar jedne porodice, već i radnje, odnosno dućana koji se nalazi decenijama na istom mjestu na čaršiji. To se zove biti “svoj na svome”.

BERBERSKA RADNJA HADŽAGIĆA
Jedan od svakako najupečatljivijih primjera vezan je za porodicu Hadžagić. Na glavnoj ulici, preko puta “gradske kuće”, odnosno administrativnog sjedišta opštine, nalazio se Hadžagića han. Nećemo o istoriji hanova u prijepoljskom kraju jer je ona bogata zato što je baš ovuda prolazio čuveni karavanski put koji je povezivao Dubrovnik sa Stambolom ali u tom hanu bile su između dva rata i čuvene kafane, a nakon Drugog svjetskog rata narodna vlast je tu smjestila prve prodavnice. Ono što je još važnije za “čaršijsku” istoriju je podatak da je tu bila otvorena i prva gradska čitaonica. To je onaj prostor u kome je Sreten Vukosavljević širio svoje ideje, čitao nepismenom narodu novine, podučavao ih ali i pisao čuvene “hićaje” o “paščadi puštenoj, a kamenju svezanom”. Mehmed Hadžagić je kao i mnoštvo prijepoljskih mladića, izučavao zanat, tih pedesetih godina.

Bilo je zgodno jer je bila otvorena Berbersko-frizerska zadruga, a majstor Emin Solaković je podučavao “cakama” zanata. Poslije vojske Mehmed otvara svoju radnju, u svojoj kući. Kad je han srušen zarad “grandioznih planova” radnja je prilagođena novom urbanističkom planu, mijenjala je svoj izgled, biće pridodat i dio za ženskog frizera u kome će raditi supruga Rabija. Od tih kasnih pedesetih do danas berberska je radnja tu.

Naslijedio ju je srednji od tri sina, Emir.
– Pomalo sam s babom radio, pravio mu društvo, završio sam srednju mašinsku školu, onda u vojsku i tamo sam šišao i brijao. Došle su devedesete godine i babo je počeo da poboljeva, kriza svakojaka, nema posla za mene u struci, ali ja sam i onako više volio zanat, dok su oba brata, Murat i Vildan studirali. Možda i zbog oca koji je nekako znao da uživa u životu. Volio je da putuje, volio je dobre automobile. Eto, ima ta priča kako je krenuo u Sarajevo da kupi lokal, a onda produžio u Zagreb kod amidže i kupio auto. Kad je stigao u “ford kapriju” cio grad se okupljao da gleda to auto jer je bio onako sportski, sa dvanaest svjetala. I tako sam ja riješio da nastavim berberski zanat. Najljepše u tom poslu je što se stalno susrećeš s ljudima, vidiš i čuješ svašta, prve vijesti su uvijek stizale u brijačnicu, upoznaješ karaktere i ponašanje ljudi. Mušterije su “uvijek u pravu”. Ima finih, ima i onih “teških” ali to su sada uglavnom oni koji žive u inostranstvu, pa kad dođu, počnu da ”naprđuju”. Ništa u stvari u ovom poslu nije teško. Samo kad je čovjek zdrav, kaže Emir Hadžagić koji je već i sam “prešao” dobar zanatski staž.
-Jeste, postoji vjerovaje da je ovo zanat sa nafakali parom. Kad su ljudi išli na hadž dolazili su kod berbera da mijenjaju pare jer su vjerovali upravo da je to halal para, priča Emir, dok se prisjećamo “starih dobrih vremana”, po neke anegdote iz brijačnice. I, slučaj kao da je htio da je baš na redovno “održavanje frizure” ušao Murat Mustafić, stalna mušterija, koji se, slušajući našu priču i sam uključio, te ispriča kako je i on naslijedio stolarski zanat od svoga oca Halila koji je taj posao radio 40 godina i radnju u Velikoj Župi, a sada s njim rade njegova dva sina isti stolarski posao, samo umjesto drveta sada se više koriste neki savremeni materijali.

DŽANDŽANOVIĆA NASLIJEĐE
Priča o porodici Džandžanović je priča o vrsnim zanatlijama. Sve je počelo sa, do danas, čuvenim majstor Manjom. Malo ko i zna da se zvao Abdurahman i da je zanat izučio u Beogradu gdje je proveo desetak godina. O porodičnoj tradiciji pričaju njegovi unucu Abud i Suad koji je naslijedio porodičnu radnju na glavnoj ulici, samo nekoliko desetaka metara od Hadžagića hana niz čaršiju.

A priča počinje 1924.godine kada stiže u Prijepolje i otvara pekaru i aščinicu na osnovu odobrenja zanatske komore, u objektu koji na istom mjestu stoji već 150 godina, a vijek je u posjedu porodice Džandžanović. Majstor Manjo, veliki ekmedžija, pravio je somune, pitaljke, jedinstvene čureke ali i slavske kolače. Vodio je i aščinicu u kojoj su radili Salko Sokolović i Raif Hadžimusić. Kad je ono “narodna vlast” eksproprisala imovinu, na Džandžanovića imanju preko puta pekare, gdje je bio mlin za brašno, sagrađena je zgrada gde je danas Zavod za zdravstveno osiguranje, a bila je zubna ambulanta. Ta aščinica ili narodna kuhinja gdje se moglo pojesti nešto kašikom, jer su na cijeni uvijek bila dobra variva, radila je zahvaljujući upornosti Manjovog sina Seada, majstor Seja, koji je poslije smrti oca nastojao da sačuva i pekaru i aščinicu jer je uz električarski, izučio i pekarski zanat. Baš kao i njegov brat Sutko bio je pojam za izvrsnog zanatliju i majstora u Prijepolju.

Priča se nastavila sa mlađim majstor Sejovim sinom Suadom, koji je, kako sam veli, porodično “došao na red”.
-Nisam ja nešto posebno učio zanat jer smo i ja i brat išli u školu, a onda pomagali u pekari. Završio sam srednju školu, a onda, prije 20 godina, jednostavno sam preuzeo taj porodični posao i radnju. Sad je ćevabdžinica.
– Najteže je održati kontinuitet u kvalitetu, posebno kad je riječ o ćevapu. Rekao bih da se držim “porodičnog recepta” i za razliku od nekih drugih, ovdje, u Džandžanovića ćevabdžinici se još uvijek može pojesti “pravi ćevap”. Sam proizvodim u radionici koja je u našoj kući, sve je prema savremenim standardima uređeno. Naravno, mora se uvesti po neka novina u načinu prodaje, imamo ljeti napolju stolove, baš na mjestu gdje je nekada bilo naše imanje. Ništa ovdje nije bilo pod znakom pitanja. Kad je brat bio na fakultetu, ja sam smatrao da nema nekih dilema ko će nastaviti posao jer je to bilo nekako logično. Naša majka Mensura, koja je uz oca i poslije njegove smrti radila, penzionisala se i ja sam sve preuzeo. Ovaj objekat je autentičan u gabaritima, nekad je bio ćepenak, a crijep je stavio đedo Manjo. I od tada, eto, mijenja se enterijer, prilagođava savremenim zahtjevima a sama “pekara” zauzima jednu trećinu objekta. To znači da bih odmah mogao da nastavim pekarski program u peći koja se nije mijenjala više od sto godina. Neki koji su ovdje učini zanat i radili, postali su takođe veliki čaršijski majstori, kaže Suad Suka Džandžanović.

I zanimljive su priče o porodičnim zanatima jer polako postaju prošlost. Prisjećamo se, dok razgovaramo, i porodice Melić koja se generacijama bavila mesarskim zanatom i držala cijenjene mesare, u dijelu grada koji se zove Šarampov ali su ga Prijepoljci u šali zvali “mačkovina”. Zašto? Pa, upravo zato što je bilo puno mesarskih radnji, oko kojih su se skupljale mačke koje su čekale “svoj” red.
Indira Hadžagić