Projekat koji je podržalo Ministratsvo za kulturu i informisanje ima za cilj da istraži istoriju zanatstva, spomene istaknute prijepoljske zanatlije, kako bi se podstakla zajednica da podrži što više programa koji se bave afirmacijom i oživljavanjem starih zanata. Svuda postoje zanati koji više nisu rentabilni ali koji su veoma važni za tradiciju jedne ili više etničkih zajednica ali i države.
“Zanat zlata vrijedi”, govorilo se od kada je zanatstva. Danas je sve manje onih koji vjeruju da će im bavljenje zanatom omogućiti “zlatnu” egzistenciju. Pa, ipak, neki zanati odoljevaju vremenu i modernizaciji svake vrste. Još uvjek ima onih vrsnih zanatlija koji ne samo da uspjevaju da sačuvaju svoje umijeće, već uspjevaju da svoju porodicu angažuju u svojim poslovima. Još uvjek i u Prijepolju postoje oni koji “ne bi zanat mijenjali”. Ti primjeri daju nadu da neće sasvim nestati ta zanatska priča sa prijepoljske čaršije i da neće skoro postati tek nostalgično sjećanje.
PORODIČNI ZANAT BAJRAMOVIĆA
Sead Sejo Bajramović upravo o tome govori dok se prisjećamo nekih vrsnih majstora kakav je bio i njegov otac Huso, čuveni pekar.
-Otac je još kao dijete izučavao zanat. Valjalo se prehraniti, pa je znanje sticao u najstarijoj pekari u Šarampovu, pa kod Mehage, u komšiluku, a najviše godina proveo je u pekari kod Crkve. Iz “Trgopeka” je otišao u penziju. Tako sam i ja završio za kuhara, bilo mi je predodređeno da se zaposlim i ja u “Trgopeku” ali došla su neka druga vremena, priča Sejo. Dilema je bila:otići u inostranstvo ili otvoriti pekaru u sopstvenoj kući. Bio malo u Čehoslovačkoj, mogao je ostati, nudio mu vlasnik pekare da rade “pola pola”. Ali, ne. Sejo nije bio od onih što su voljeli biti daleko od kuće. On voli svoj komšiluk, svoj grad, svoje ljude. I dileme više nije bilo. Otvorena je pekara. Sjeća se Sejo kako su komšije rekle:”Huso, neka je sa srećom”. I ta sreća prati malu pekaru već preko 30 godina.
-Mi smo počeli sa somunima i hljebom ali smo se specijalizirali za somune. Narod to voli. Tako je ovdje: somun, ćevap i burek. Sve ostale pekarske “kerefeka” vole se onako pomalo. Ali tvrdim da su naš somun, naše pitaljke, pravi brend Prijepolja. Niko i nigdje to ne pravi na taj način, niti ima takav kvalitet, tvrdi Sead Bajramović, a kad on to kaže, to ima “težinu” jer je učestvovao na mnogim pekarskim takmičenjima. Na “pekarijadi” u Zadru, u ondašnjoj Jugoslaviji osvojio je drugo mjesto, a imao je samo 17 godina. U Beogradu je učestvovao u takmičenju u pravljenju somuna. Zapanjio je konkurenciju jer su oni pravili zemičke, nisu ni vidjeli kako neko ručno mijesi tijesto. Pitali su:”Ko je ovaj”!?
Nisu oni, kao on, gledali majstor Husa koji je svaki dan cijepao klade da bi se naložila “furuna” u pekari kod Crkve, a onda potkuhavao i mijesio ručno po 100 kilograma tijesta. To je jedan od najtežih poslova. A radio je to njegov otac 25 godina svaki dan. Sad to rade mašine. Ali drva i sada cijepa sam majstor Sejo za svoju pekaru. Zna kakva mu trebaju. Kapacitet pekare je 3000 somuna, a on dnevno isporuči po 1000 komada. Naručuju svi maloprodajni objekti, dolaze i iz Užica svaki dan. Ali Sejo voli više da priča male čaršijske anegdote, one male priče bez kojih ni jedan grad ne bi bio grad, da se prisjeća ljudi, nestašluka, nego da priča o sebi. Čak ni kako je bio jedan od najboljih igrača bilijara “piljkaša”.
-Mi smo se prilagođavali, modernizovali objekat ali receptura se ne mijenja. Nadam se da će neko od moje djece nastaviti posao. Još, za sve ove godine, nisam doživio da je neko iz Prijepolja doveo sina ili kćerku da nauči zanat. To je šteta”, kaže Sead Bajramović, čije su pitaljke takve da su stvar “prestiža” posebno za sofre u vrijeme ramazanskih dana. Ono kad mali grad miriše.
I njegov brat Salko, nastavio je porodičnu tradiciju. On je “sačuvao” sjećanje na majstor Maha, čija je pakara na istom mjestu, kraj Sahat kule, više decenja. Salko je uspio da na gastronomskoj karti “mapira” Prijepolje jer mnogi “mahsuz” dolaze i pitaju:”Gdje je Mahova pekara gdje se jede ta čuvena komplet lepinja”.
UNUK JUSUFA KURTOVIĆA
Mehmed Medan Kurtović ima jednu od najljepših radnji u Prijepolju. Prostor i zanat naslijedio je od svog djeda Jusufa, jednog od popularnih berbera koji je svojevremeno radio u prestižnom hotelu “Park”, da bi početkom devedesetih godina radnju otvorio u svojoj kući na Hamamu, u srcu grada, gdje je i rođen. Radio je punih 45 godina.
-Ja se mog djede sjećam kao mirnog i povučenog. Tako je i otišao, radeći do posljednjeg dana. Sjećam se kako su uvjek ljudi dolazili ne samo da se briju, već da se druže, da pročitaju novine. Moj otac je pokušao da radi taj posao ali je odustao. Nije se pronašao. Ja jesam”, priča Medin, veoma komunikativan, moderan mladi čovjek, njegovane kose i brade. Ima 26 godina. A počeo je sa 12 godina da uči zanat od djeda Jusufa.
-Išao sam u osnovnu školu kad me nana Esma uvela u radnju. Ja sam volio ovo. Završio sam poslije i Srednju frizersku školu. Od djede sam u stvari sve naučio o zanatu, a u školi one opšte predmete, smije se Medan.
Od djede je naučio “zanatsku filozofiju” i kako se treba ponašati prema mušterijama, kako biti s ljudima. Kako?
-Mušterija je uvjek u pravu. Poštuj mušteriju i poštuj i cijeni svoj dinar. Nećeš se obogatiti ali ćeš od zanata lijepo živjeti”.
Medan govori sa vidnim zadovoljstvom. Sve mu je, veli, lijepo u ovom zanatu. Kreativan je, frizure se mijenjaju, posebno brade. Gotovo svi sada njeguju bradu, fazoniraju na mnogo načina, brade su vrlo popularne. Popularno je i “crtanje” po glavi, izvlače se linije. Kopiraju se frizure fudbalera. Medan sve prati. Puni su rafovi, vrlo stilizovanog prostora, krema, pomada, farbi za bradu, preparata. Vosak, glina za kosu. Muškarci su sve zahtjevnije mušterije. Zato je svoj frizerski salon nazvao “berber šop”, a preporučuje ga i “mural”. Voli retro stil. Gitara je tu “za svoju dušu”. Sjeća se Medan da su kod djede Jusufa ljudi dolazili svaki dan na brijanje jer je to bila stvar lične higijene. Niko se nije brijao kući. Drago mu je što “moda” brade ponovo vraća četku, sapun, britvu, pravi berberski alat. Medan ima malenog sina Jusufa i volio bi da i on nastavi zanat. Da naslijedi njegove mušterije kao što je on naslijedio djeda Jusufove.
JOŠ PO KOJA PRIČA KOJA TRAJE
I nema još mnogo da se ispriča o zanatima i zanatlijama koji traju na prijepoljskoj čaršiji. Eno, majstor Sead Setko Kajević još voli svoj časovničarski zanat i u svojoj lijepoj radnji “čeprka” po mehanizmima kojih je sve manje. Sat je, kako kaže Setko, nekad bio luksuz, stvar prestiža, sada je to više modni detalj, satovi su mahom na baterije, svako ima po nekoliko. I sada ima skupih i kvalitetnih satova ali su i sada, kao i oni nekada, rijetki. Još majstor Setko popravlja zidne satove, neki su stari i 100 godina. Donose oni koji drže do tradicije, porodičnog naslijeđa. Ima čak i onih koji donose budilnike. Nema više ni INSE, firme koja je to proizvodila ali stari ljudi vole da imaju te budilnike. Mnogi su ostali sami. Ne vide, vele, kazaljke više ali vole da im kuca sat. Kao da ima nekog u kući, kao da im neko priča.
Svoju priču priča i Zlatarska radnja Trišić. Majstor Dragan je otišao u penziju a radnju, koju je naslijedio od ujaka Steva Tkaleca, kao i zanat, sada vodi njegov sin. Vole taj posao, iako je sve manje “zanatstva” a sve više “trgovine”.
Tu pored, od oca Ferka Kučevića, zanat i radnju na čaršiji, naslijedio je sin Elmedin.
U istom redu, tu pored Crkve, još je berberska radnja, ona ista gdje je radio decenijama, još prije rata, majstor Emin Solaković. Sada je tu “Žika”, frizerska radnja u kojoj već tri i po decenije brije i šiša majstor Eminov učenik Živorad Kijanović koji je iz rodne, planinske Jabuke, došao u grad da uči zanat. Bio je tako dobar učenik da mu je majstor ustupio i zanat i alat i radnju. I onu solidnu i trajnu berbersku stolicu. To je trebalo nekada zaslužiti.
I ono što takođe traje decenijama na istom mjestu je poslastičarnica porodice Bećirović. Nasuf je došao sa svojim zanatom u Prijepolje, prije više od pola vijeka, naslijedili su ga sinovi Afrim i Burhan, a sada radnju vode Burhanovi sinovi Adis i Zizi. Stara, dobra, slastičarna na korzou, čuvena po sladoledu i šampitama.
I nekako je teško završiti priču o onome što je preostalo od te velike prijepoljske čaršijske zanatske priče. Od onoliko obućara, kondurdžija, velikih majstora što su znali napraviti i popraviti cipele, sada je ostala samo još jedna radnjica u kojoj “pomalo” cipele popravlja Kemo Dautović. Obućar. Kucka tek da ne dokona sasvim jer je svoj radni vijek proveo u glasovitoj Fabrici obuće “Limka” koje nema više.
Indira Hadžagić
