Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje ima za cilj da istraži istoriju zanatstva, spomene istaknute prijepoljske zanatlije, kako bi se podstakla zajednica da podrži što više programa koji se bave afirmacijom i oživljavanjem starih zanata. Svuda postoje zanati koji više nisu rentabilni ali koji su veoma važni za tradiciju jedne ili više etničkih zajednica ali i države.
Tradicija, umjetnost i kultura življenja kroz ljudsku povijest, kod svih naroda su koncentrirani i najbolje se mogu pratiti ukoliko se pažljivo i sistematski prati nacionalna ili opšta povijest zanatstva. Dodirivanje kultura i običaja, koji su se svojim rubovima ukrštali donijelo je bogatstvo različitosti. Zanati su odgovarali na konkretne potrebe ljudi u datom vremenu, tako da su se rađali sa tim potrebama, sa njima odumirali, a dok su nastajali ili trajali u sebe su ugrađivali stepen kulturnog razvoja, dostignuća u umjetničkom, tehničko-tehnološkom, pa i naučnom domenu, kao i običaje naroda. Kao što su se rađali, zanati su nestajali, tako i cijele porodice koje su se bavile tim zanatima često su napuštale gradove i kasabe i odlazile u neka druga mjesta gdje se taj zanat mogao još primjenjivati ili su netragom nestajali u potrazi za nekim drugim načinom privređivanja, usklađenim sa vremenom.
Zanatski rad zamijenile su manufakture, industrijska proizvodnja pojeftinila je proizvode, ali ponegdje sporije nadiranje „modernog“ imalo je i svoje dobre strane, jer su se neki zanati očuvali duže nego u razvijenijim državama ili velikim varošima, svagda prijemčivim za sve što je novo.
Prijepoljska kasaba, koja je između dva velika rata imala jedva tri hiljade duša, životarila je i sporo kovala svaku promjenu. Rijetki trgovci i gazde, otisnuli bi se u „bijeli svijet“ i otuda donosili „habere“ o novotarijama. Ali kad se onako na konju ili kakvoj „arabi“ uputiš, dok se vratiš, ihaj! I ona novotarija u svijetu postane „zastarjela priča“. Pa, ipak, su te priče prenošene, poneko bi se isprsio hrabro i po nešto dodao u svoj dućan, ali nikad pretjerano, da ne odbije mušterije, jer su se mušterije plaho plašile svake promjene.
Rekosmo da su u Prijepolju najbrojnije zanatlije vazda bili berberi, obućari, pekari i šnajderi. No, vrlo dugo opstao je još jedan značajan zanat, a to je bio kovački.
…NE KUJU SE KONJI PO MJESECU…
Taj se zanat vijekovima prenosio jer je vojska imala potrebu za potkivačima. Oni su sa specijalno izrađenim ekserima u kovačkim radnjama precizno na kopita konja prikivali potkovice tako da konja ne boli i ne žulja. O, to je bilo veoma važno u doba kad je konj bio jedino prevozno sredstvo ali i jedina „mehanizacija“. Ovaj zanat je bio i opasan jer su nerijetko konji bili nemirni i dešavalo bi se da prilikom potkivanja povrijede majstora. Od kvalitetnog rada potkivača zavisili su čak i ishodi vojnih pohoda. Od konja je zavisila brzina putovanja ali i snabdijevanje. Dobro postavljena potkovica, koja može izdržati do kraja vojnoga ili kakvog drugog važnog poduhvata bila je prava sreća za vlasnika konja ili volova. Zbog toga se do danas očuvalo narodno vjerovanje da potkovica donosi sreću. Kovači su bile raznovrsnije zanatlije, majstori koji su pravili mnoge predmete, a neki su postajali pravi umjetnici. Otuda mnogo i narodnih pjesama, posebno kod Bošnjaka, u kojima se spominije „kovanje“. Čuvena je ona :“Mujo kuje konja po mjesecu“. Ima i ona manje poznata:“Konja kuje Dizdarević Meho“( Konja kuje Dizdarevć Meho, konjic mu se potkovat’ ne daje. Njemu veli Dizdarević Meho:„Stan’, dorate, stani dobro moje, ne kujem te da te preprodajem,već te kujem da s tobom putujem.Valja nama ići po djevojku. Ako li je dovedemo, zlatnom ću te potkom potkovati i zlatnom te uzdom zauzdati, a biserom grivu okititi“…). U pjesmama je lijepo, u životu malo je manje bilo za pjevanja jer je kovački zanat smatran jednim od najtežih. Od majstora se zahtjevalo da ima snažne mišice ali i vještinu i brzinu u obradi vrućeg metala. Prijepolje je imalo dosta kovača, brojne porodice su se bavile tim poslom, imali su i svoju mahalu, po kojoj se i sada zove dio grada. Kovačke radnje, pak, bile su na kraju čaršije, pored potoka koji se zove i sad Kovački potok. Tako su kovačnice bile udaljene od kuća i ostalih dućana da se slučajno ne bi šta zapalilo jer je sve tada bilo građeno od drveta, a ako i šta nehotično „plane“ tu je bila voda s potoka da se što brže ugasi vatra. Bile su udaljene od kuća i dućana i zbog stalne buke koja se „po vazdan“ čula iz tih malih radionica , od hrastovih ili smrčevih dasaka sa krovom na dvije vode od ćeramide, koje je narod zvao kovački vignjevi, pa je tako i taj dio grada dobio ime. Rekosmo, cijele familije iz generacije u generaciju bavili su se kovanjem i potkivanjem: Šendelji, Okovići, Muškići, Pilahići, Redžovići, Hulići, a kovači su bili i Veljko Cvijović i Svetozar Tanasković. Kovači su kroz vijekove kovali sablje i jatagane,bez kovačkog umijeća teško bi bilo zamisliti svakodnevni život: od reze na vratima, kojom se čuvao porodični mir, pa do baglama, noževa, sjekira, sačeva, peka, veriga, bakrača, kosa, motika,raonika,klanfi,grifova i brojnih drugih proizvoda. Moglo bi se reći da su kovači davali svoj pečat životu ljudi. Danas je u Prijepolju ostao samo jedan kovač, iz čuvene nekad velike kovačke familije Musić.
Pored kovača, valja spomenuti stolare ili tišlere. Takođe stari zanati, dugo prisutni. Ove zanatlije su pravile sve od drveta, popravljale vrata i prozore. Neki su bili veliki majstori za drvo, rezbarili su upotrebne predmete, posebno u bošnjačkim kućama, pa su svoj zanat uzdizali do umjetnosti. Bilo je to u vrijeme kad se unutrašnjost kuća dekorisala i bila je stvar prestiža imati u duborezu rađene hamame, sećije, senđere, šašovce. Dok“ tišlera“ više odavno nema, stolarski zanat je još prisutan. Anton Slemenšek je bio najbolji majstor za izradu namještaja, Aleksa Ćosović je bio čuven po izradi čamaca, Vojko Marić je pravio najbolja vrata. Vrlo cijenjeni tišleri i stolari bili su Mithat i Sajto Hadžagić.
…TAKO TI ZANATA…
Abadžije i terzije spadaju u najstarije zanatlije i u prijepoljskoj čaršiji. Abadžije su šile nošnju za seosko stanovništvo, a terzije za gradsko. Do prvih decenija 20.vijeka to su bila veoma popularna zanimanja. Seoska domaćinstva su proizvodila sukno i konopljano platno, sukna su tkale domaćice na drvenom razboju, potom bi ih valjale u valjaricama i obojena ili neobojena slali abadžijama na šivenje. Oni su izrađivali gunjeve, čakšire, tozluke. Poznati abadžija bio je Vidosav Andžić. Majstori terzijskog zanata su šili različite dijelove odjeće za gradsko, mahom bošnjačko stanovništvo, od materijala kao što su čoha, somot, atlas, a ukrašavali su odjeću svilenim gajtanima, kićankama, šljokicama, srmom. Terzija je riječ persijskog porijekla i znači uravo krojač čoje. Dijelovi odjeće koje su šile terzije se zovu: anterija, dolama, džamadan, mintan, fistan,ćurak…Ćamil Šehović i Husein Čantrić bili su i abadžije i terzije.
Mesari i kasapi su bili uvijek prisutni. Bavili su se klanjem stoke i tranžiranjem mesa, vrlo su bili traženi za vrijeme Kurban bajrama. Radnje su imali pored obala Lima, a po neka je bila na samoj čaršiji. Prodavali su jagnjeće, ovčije, juneće i kozije meso. Po sudžuku i pršuti neki majstori su bili čuveni i van Prijepolja. Najpopularniji bijahu: Ahmetaga Ičelić i sin mu Hanefija, Šerif Kosatica, Derviš Kratović, Kiro Reljić. Ovi su držali „registrovane“ radnje ali se kasapskim poslom baviše mnogi, što je bilo sasvim normalno u stočarskom kraju kakav je prijepoljski.
Uz mesare, išle su i aščije. Ti „narodni kuhari“ spremali su u svojim aščinicama sve sama „birana“ jela, a „đe ćeš brez“: graha čorbe, musake, pilava, tarhane. Najpoznatije aščinice držali su Džandžanovići i Salko Solaković i bile su u „srcu“ čaršije. Poslije su „nastali“ i ćevabdžije i buregdžije.
Zanatlije koji su nekada bili popularni, a kojih nema već skoro čitav vijek su mutabdžije. Taj zanat je bio važan u vrijeme kada su kroz limsku dolinu išli karavani natovareni raznim teretom koji se prenosio vrećama. Mutabdžije i vrećari su od kostrijeti, kozine i kudelje pravili razne proizvode za tovare konja. Pravljene su vreće, bisage, zobnice, torbice, konopci. Poznate mutabdžije bili su:Meho Kurtović, Abdurahman Mušović, Šaban Alendarević, Milan Minić. Slično je i sa saračima. Nekada brojne zanatlije, o čemu govori i naziv potoka u centru grada koji se i sad zove Sarač potok jer su oko njega bile saračke radnje. Između dva rata njihov broj je naglo opao i ostao je samo jedan, Jovan Popadić. On je jedini još radio sedla, uzde, amove…
Spomenućemo i opančare kojih je bilo dosta, posebno na selima, a u gradu su postojali majstori koji su izrađivali dvije vrste opanaka: jedne od prijesne kože sa oputom, a druge od čiste kože, takozvane „šiljkaše“ koje su nosili bogatiji i viđeniji domaćini sa sela, a rjeđe iz varoši.
Limarski zanat je u Prijepolje stigao kasno jer je i „pleh“ stigao tek krajem 19.vijeka sa Austrougarima. Limari su se zvali i „tenećari“ i „plehandžije“. U početku su izrađivali male furune od starih buradi, rijetko od lima, a potom mašice za vađenje žara, dolafe za prženje kafe, a tek između dva rata lim se više primjenjuje, pa i oni imaju nove poslove. Prave šporete, sulundare, oluke, fenjere, a neki su izrađivali i bakarno posuđe koje su kalajisali kao ibrike ili sahane. Ostali su zapamćeni: Lutvo Bakić, Ahmet Hasanbegović, Savo Obućina, Nikola Savić.
Spomenućemo još po koji, za prijepoljske prilike, rijedak zanat. Najprije sajdžijski zanat. Sat ili sahat se dugo smatrao luksuzom. Vrijeme se mjerilo od ezana do ezana, odnosno oglašavnjem mujezina sa minareta džamije koji je pozivao na sabah(zora) podne, ićindiju (popodne), akšam (veče) i jaciju (noć). Znalo se koji je čas i po otkucajima sata na Sahat kuli. Seljaci su sve do četrdesetih godina 20.vijeka u ovom kraju vrijeme određivali prema suncu, sjenkama drveća ili pjetlovima. Ručne, džepne ili zidne satove imali su samo najbogatiji, to su bili najprije zanatlije i trgovci i Srbi i Bošnjaci, kasnije činovnici , prosvjetni radnici. O satovima u gradu brinula su se dugo samo dva majstora: Mihailo Stanišić i Salih Hanić. Oni su obavljali i optičarske usluge. Porodica Stanišić imaće i nasljednika ovog zanata, tako da do danas Prijepoljci pamte majstora Đoka Stanišića, koji je bio i prvi učenik u posljeratnoj Školi učenika u privredi.
Uz otmjeni sajdžijski zanat, ide i kujundžijski. To je značilo baviti se svim vrstama obrade zlata i srebra, odnosno izradom nakita. U vrijeme kad je prijepoljska kasaba bila dio Osmanskog carstva, broj kujundžija bio je znatan. Kujundžije su bili izuzetno cijenjeni majstori, pravi umjetnici svoga posla, koji su radili čudesne ukrasne predmete, koji su krasili kuće brojnih porodica. Osim nakita, bavili su se i ukrašavanjem upotrebnih predmeta, a ističu se sehare u kojima su se čuvala djevojačka ruha. Kujundžije su izrađivali tepeluke (bogati ukrasi koji su se stavljali na ženske kape, koje su po sebi imale vez, niske bisera, te dukate, što je odražavalo društveni status žene koja ga nosi), belenzuke (ukrasne narukvice od zlata i srebra, ukrašene lančićima). Kujundžije su toliko bili cijenjeni da su u pjesmama opjevani kao u onoj „Kujundžijo, tako ti zanata, skuj ti meni od zlata junaka“. Kasnije, kujundžijske će zamijeniti zlatarske radnje, pa i ako ih ima nekoliko na prijepoljskog glavnoj ulici koja je nekada bila čaršija, nema više majstora koji izrađuju nakit, već ga odavno samo prodaju.
Indira Hadžagić
