Pre procesa svojinske transformacije u Prijepolju je bilo zaposleno 11.000 ljudi ili svaki njegov četvrti stanovnik. Danas radi nešto više od 5000 ljudi. Iako se sa nivoa države i lokalne samouprave preduzimaju odgovarajuće mere kako bi se smanjio veliki broj nezaposlenih, ovo je i dalje jedan od najvećih problema u zajednici koja, po svim parametrima, pripada četvrtoj grupi devastiranih. Tranzicija je najviše pogodila žene i to one starosti izmedju 45 i 55 godina. One su nakon “vlasničke transformacije” bile i najbrojnije na tržištu rada.Gde je nestala armija žena koje su, nakon zatvaranja najvećih prijepoljskih kolektiva, ostale bez zaposlenja?
Priča pedesetsedmogodišnje Samke Pljasković mogla bi biti nauk mnogima i posmatrati se iz razlitih aspekata društva: ekonomskog, socijalnog, pa i etičkog. Ona svakako nije usamljena i nju bi, u nešto različitim varijacijama, moglo da ispriča hiljade žena, onih koje su radile u nekada najvećim prijepoljskim kolektivima, ostale bez posla i, kako kaže Samka, prošle kroz najveću “agoniju života”. Kako su opstale u društvenom sistemu koji je vrlo malo učinio da im pomogne da bi sebi i svojoj porodici obezbedile minimalnu egzistenciju?
Samka Pljasković posao nije birala, a čišćenje stanova, čuvanje i nega starih ljudi, bili su jedini izbor koji je imala:
“ Najlepše godine su prošle u borbi za egzistenciju ali su mi ipak donele ono o čemu sam uvek sanjala: zdravu i srećnu porodicu, decu kojom se ja i suprug ponosimo i koja su kroz svoje lične uspehe nagradila naš napor da im omogućimo normalan život i odrastanje.”
Po struci ekonomista, Svetlana Divac je u menadžmentu Tekstilnog kombinata radila punih 25 godina. Kada je 2009. na kapiju stavljen katanac, naša sagovornica imala je 49 godina.
„Kada sam došla u Divce, prirodu sagledala drugim očima i videla šta ona nudi, rekla sam sebi: Svetlana, evo tebi prilike da radiš sve ono što si oduvek želela a za to do sada nisi imala vremena. Za početak smo ja i suprug zasadili 5 hiljada struka maline…Ovde je moja kreativnost u kuhinji došla do punog izražaja jer sam u prirodi uspela da pronađem sve što mi treba. Zdrava hrana koju spremam mogla bi se uskoro naći i u prodajnim marketima “ES – Komerc” preduzeća koji su mi ponudili saradnju”.
Na tržištu rada Samija Hamzić pripada najstarijoj kategoriji koju čine žene između 50 i 60 godina. Kada je ostala bez posla imala je 51 godinu.
Za desetak godina čekanja dobila je samo jednu ponudu – da radi u čarapari, ali je i nju odbila.
“ Šta bih ja kao konfekcioner tu mogla raditi? Imala sam preko 50 godina, oslabljen vid i sve manje strpljenja.
Danas radi u nekoliliko staračkih domaćinstava i kod ljudi koji iz zdravstvenih razloga ili godina starosti ne mogu da rade teže poslove. Srećna je, kako nam reče, što je uprkos “problematičnim” godinama sačuvala dostojanstvo i obezbedila sebi, kakvu – takvu egzistenciju.
Za 25 godina rada u brodarevskom „Jasenu, u radnoj knjižici Kristine Simović upisano je nešto više od 15 godina staža. Šta se desilo sa preostalih deset godina i kako Kristina Simović preživljava sa penzijom od devet hiljada dinara?
„ Deset godina je bačeno niz vodu jer mi preduzeće nije uplaćivalo doprinose. Brala sam malinu petnaestak godina u svim selima Guče i Arilja. Dok sam bila mlađa, išle bi ja i kuma od kuće do kuće da cepamo drva. „Pukne“ pet metara za nekoliko sati. Ne bi puno zaradile, ali bi bilo dovoljno da platimo struju i komunalije. Išle smo i po selima da plastimo ili kupimo šljive. Svašta sam radila da otkinem dinar kako bi deci obezbedila minimalne uslove za život.“
Problem nezaposlenosti nemoguće je rešavati bez međuinstitucionalne saradnje. Poslednjih godina i lokalna politika zapošljavanja dobija na značaju, jer daje mogućnosti da se na lokalnom nivou analizira nezaposlenost, trendovi i potrebe tržišta rada i da se shodno tome predvide i odgovarajuće mere.
Strateškim dokumentima za zapošljavanje Republike Srbije identifikovano je da su žene kategorija teže zapošljivih lica. Iz tih razloga je ženama data prednost na tržištu rada, odnosno prioritet prilikom uključivanja u mere aktivne politike zapošljavanja. Prednost naročito dolazi do izražaja kod subvencije samozapošljavanja, gde se samo po ovom kriterijumu dobijaju dodatni bodovi.
Ovo je, kaže Ana Pejović, direktorka Nacionalne službe za zapošljavanje Filijale u Prijepolju, najpopularnija mera koju nudi NSZ.
Samo do juna ove godine subvenciju po ovom osnovu u opštini je dobilo 20 nezaposlenih lica, od čega 11 žena.
Među njima je i Slavojka Reljić, nekadašnja radnica Tekstilnog kombinata. Sredstvima od oko 200 hiljada dinara naša sagovornica je pokrenula proizvodnju sapuna na bazi lekovitog bilja:
“Od toga svakog meseca uplaćujem doprinose a ostatak novca ulažem u repromaterijal i ambalažu. Još uvek eksperimentišem sa bojama, oblicima pa i lekovitim biljem koje dodajem u sapune. Do sada sam probala neven, sušenu borovnicu, koprivu, mak, lavandu, ali s obzirom da je na Jabuci, naročito s proleća, šarenilo boja i mirisa, svakako da ću praviti sapune i od ostalog bilja”.
Program “Pomoć u kući” je priliku za zaposlenje pružio ženama srednje dobi koje najproduktivnije godine provode na tržištu rada. Na teritoriji opštine Prijepolje trenutno je angažovano 15 gerontodomaćica, starosti između 40 i 60 godina.
„ Sa ženama koje angažujemo sklapa se ugovor o delu, a pored plate koju redovno dobijaju, uplaćuju im se i doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje, srazmerno broju sati provedenih na radu“, kaže Sabira Hadžiavdić, direktorka Centra za socijalni rad u Prijepolju.
“Bog nas je dao da od jednog dinara stvaramo dva”, priča Ljubinka Stojadinović, po struci hemijski tehničar i već desetak godina geronto domaćica Centra za socijalni rad:
“Poziv je jako težak i odgovoran i mada znam koje su moje obaveze, sve to zaboravim kad vidim nemoć starih ljudi koje obilazim. Same snosimo troškove prevoza i kad se podvuče crta na kraju meseca, uglavnom ostane humanost kao glavni motiv posla kojim se bavimo. Sa druge strane, i ta „platica“ predstavlja sigurnost, a osećaj da ste koristan član društva daleko je vredniji od zarađenog novca. Osmeh i zadovoljstovo ljudi kojima pomažem su, ipak, najveća nagrada”.
Slično iskustvo deli i Slada Vižlina, koja je nakon zatvaranja “Sokolice”, ostala bez posla.
“Brzo sam shvatila da se u ovom gradu posao dobija samo „preko veze“ i da poslodavci u radni odnos primaju uglavnom žene mladje od 30 godina. Tako sam ušla u projekat podrške starim licima. U njemu sam već šest godina. Imam 10 korisnika i za sve te godine trudim se da u njihovu kuću uđem sa osmehom na licu, da ih saslušam i pružim reči utehe. Ima predivnih ljudi koji su me prihvatili kao svoje dete, ali ima i onih koji mi izvuku zadnji atom snage.
To što radim nije dovoljno da deci priuštim najosnovnije. Ako nisam na selu da pomognem roditeljima,vikendom pazim stare ljude, čistim stanove, a u sezoni spremam zimnicu”.
Među “ženama na čekanju je i diplomirani tehnolog Zorica Divac a njena priča možda najbolje govori da živimo u društvu koje je odavno izgubilo kompas. Jer da nije tako danas se sigurno ne bi pitali: Kako se moglo dogoditi da Zorica Divac, inženjer tehnologije koja iza sebe ima devet objavljenih naučnih radova i koautor je univerzitetskog udžbenika, još uvek radi povremeno preko – javnih radova!?
„Verovala sam da će neko u ovom gradu prepoznati moju stručnost, ali sam čak čula komentare da Prijepolje nije naučna ustanova. Ovde sam naišla i na to da fakultetski obrazovani ljudi ne razlikuju nauku i privredu. A zna se privreda ne može bez nauke, jer valjda treba da se usavršava a ne da se bazira na onome od pre 50 godina. Kad je trebalo pokrenuti brodarevski vodovod bila sam angažovana preko IPA projekta, a sada preko Nacionalne službe zapošljavanja. Kada 6. decembra istekne angažman, ostajem i bez tih 18 hiljada”.
Među “ženama na čekanju” je i Elma Jukić, diplomirana pravnica koja, čekajući posao u svojoj struci, radi u špediciji:
„Išla sam od firme do firme, razgovarala sam poslodavcima, ali uzalud. Nikome nije bio potreban pravnik. Savetovali su mi da sačekam, budem strpljiva, ali ja više ni dana nisam htela da budem na teretu roditelja. Zato posao nisam birala. Radim u preduzeću za međunarodni transport i špediciju. Nije bilo lako, ali sam se snašla. Savladala sam početne korake ekonomije a zahvaljujući iskustvu u Javnom tužilaštvu, gde sam par meseci radila i u pisarnici, lako ovladala i administracijom. Zvanje akademskog građanina i znanje koje sam stekla na studijama, niko mi ne može oduzeti. Zašto da mi diploma bude “kočnica” da se oprobam i u drugim poslovima? Važno je raditi i ne zavisiti od drugoga”, kaže ova tridesetogodišnja devojka.
Dvadesetosmogodišnja Ena Sadiković spada u grupu mladih ljudi koji ne čekaju da dođu „bolja vremena“ koja bi im pružila šansu da znanje koje su stekli na fakultetima primene u praksi i tako daju svoj doprinos široj zajednici. Arhitekta po struci, Ena je svoju kreativnost usmerila u online biznis.
„Poslove sam pronalazila preko različitih platformi koje spajaju klijente sa dizajnerima i ilustratorima. Malo po malo gradila sam svoj portfolio, mrežu klijenta i posao je krenuo“, rekla nam je Ena Sadiković.
…
Priče koje su ispričale naše sagovornice moglo bi ispričati još hiljade žena. Onih koje su radile i ostale bez posla, ali i mladih žena koje još uvek nisu dobile priliku za zaposlenje. Za sve njih posao nije samo izvor prihoda, već i način na koji se osećaju korisno. Sa druge strane teška materijalna situacija ženama nije dala pravo izbora, pa su prinuđene da rade i teške fizičke poslove kako bi sebi i svojoj porodici obezbedile neophodne uslove za život.
Uprkos brojnim merama koje se predizimaju od strane države i lokalnih zajednica, žene su i na – “liniji vatre”. Borba da nađu svoje mesto u društvu i dalje traje.
J. Beganović