Iz Prijepolja, gde je odrastao u idiličnom okruženju Šarampova i stekao prve sportske korake kao golman „Polimlja“, do Splita, gde je izgradio profesionalnu i porodičnu priču – životni put Idriza Melića, poznatijeg kao Itka, obeležen je sportom, pedagogijom i ljubavlju prema zavičaju. Danas kao profesor fizičkog vaspitanja i uspešan čovek koji već decenijama živi u Dalmaciji, Itko nije zaboravio korene i uvek se, kako kaže, vraća „svom prelijepom Prijepolju“.
Gde ste rođeni i kako pamtite detinjstvo u Prijepolju?
„Ja sam Idriz Melić, zvani Itko, rođen 29. 6. 1960. u prelijepom Prijepolju, u Šarampovu, od oca Avde i majke Šerife. Djetinjstvo u Prijepolju stalno mi se vraća u san – priroda, igre, bezbrižnost, mirnoća i radost. To djetinjstvo me oblikovalo i siguran sam da nigdje na svijetu ne bih mogao proživjeti tako idilične godine.“
Koliko su Šarampov i nadimak „Leteći Šarampovac“ značili za Vas?
„Značili su mnogo. Osim zabave u Šarampovu, igrali smo i nogomet. Cijela moja generacija upisala se u Nogometni klub Polimlje, a meni se odmah svidjelo braniti. Bio sam golman. U omladinskom pogonu imali smo izvrsne trenere – od Uroša Matovića do profesora Mema Kratovića. Pod njim sam postigao značajne rezultate, prošao sve selekcije i stigao do omladinske reprezentacije. Kao srednjoškolac sam već bio u najboljoj postavi, u zlatnoj generaciji Polimlja, i bio sam najmlađi među njima. Nadimak sam dobio jer sam bio veliki parader, bacao sam se na sve strane, izgledalo je da letim. Uzor mi je bio Enver Marić – leteći golman, od njega sam učio i kopirao ga.“
Kada ste prvi put stali na teren i ko Vas je usmerio ka fudbalu?
„Imao sam deset ili jedanaest godina. Čim sam izašao na teren s pionirima Polimlja, odmah sam stao na gol i rekao – ne brinite, sve ću odbraniti! Trenirali smo na Bostanima, na travnatom igralištu. Trener Matović nas je vodio, a mi osvojili prvenstvo i kup Srbije i prozvani smo zlatna generacija. Od pionira smo pobjeđivali i kasnije, sve do seniorskih dana. Nikad neću zaboraviti kako sam primio dva gola od Crvene Zvezde svojom greškom i tada se zakleo da ću jednog dana postati pravi golman. Tako je i bilo – iz Polimlja, koje i danas smatram svojim najdražim klubom, prešao sam u FK Sarajevo i igrao uz Safeta Sušića, Hađibegića i druge.“
Kada ste počeli ozbiljno trenirati i na kojoj poziciji ste igrali?
„Kada smo iz pionira prešli u juniore počeo sam redovno i organizirano trenirati. Uvijek sam bio na golu. Zahvaljujući zalaganju i radu, uz talent, izborio sam se za prvo mjesto među trojicom golmana u Polimlju. Ne zaboravljam tadašnje izvrsne igrače, zlatnu generaciju s kojom sam igrao i poslije se družio.“
Da li pamtite utakmicu koja je bila prekretnica u Vašoj sportskoj priči?
„Pamtim kada sam ušao u reprezentaciju Srbije. Bio je zainteresiran i Partizan, posebno golman Šoškić. Ali tajnik Polimlja, uplašen jer je Karović već otišao u OFK Beograd, sakrio je moj poziv. Mnogo godina kasnije se ispričao. Bez obzira na to, nastavio sam marljivo trenirati i učiti. Posebno pamtim polufinale s Radničkim iz Kragujevca – vodimo 1:0, a ja primim dva smiješna gola, u 65. i 90. minuti. Nikad to neću zaboraviti, ti golovi me i danas prate. Ali pamtim i šampionsku godinu Sarajeva – to su nezaboravni trenuci.“
Gde ste završili srednju školu?
„U Prijepolju, gimnaziju. Srednjoškolski dani prošli su u zabavi i zdravom načinu života. Treninzi, škola, a navečer kino, Korzo, druženja kraj Lima. Živjeli smo kao u filmu, zamišljali budućnost i sanjali uspjehe.“
Šta Vas je motivisalo da upišete Fakultet za fizičko vaspitanje u Sarajevu?
„Obitelj je imala veliki utjecaj. Brat mi je bio profesor fizičkog i sportista, a njegov sin Fahrudin postao je uspješan rukometaš koji je igrao i u PSG-u. Brat me uputio na taj fakultet. Volio sam i geografiju, ali sport je prevagnuo. Oduvijek sam volio učiti djecu, prenositi znanje i odgajati ih sportski.“
Da li ste tokom studija nastavili da igrate fudbal?
„Jesam. FK Sarajevo me odmah priključio prvoj momčadi. Trener Muzurović, naš zemljak iz Bijelog Polja, vjerovao je u mene. Ipak, konkurencija je bio Janjuš, čudo od golmana. Uvijek sam bio blizu prve postave, ali nikako stalno u njoj. Bio sam sretan jer sam trenirao s najboljima – s Hađibegićem, Sušićem, Pašićem, Musemićem. Te godine u klubu bile su pune radosti i iskustva. Spajanje studija i sporta nije bilo teško, volio sam i jedno i drugo.“
Do kada ste igrali profesionalno?
„Do 1986. u Sarajevu. Tada dobijam poziv Hajduka da vodim omladinski pogon. Preseljenjem u Split upoznao sam svoju suprugu Danijelu. Kasnije sam trenirao i druge klubove – Primorac, Orkan i još nekoliko.“
Kako je izgledao susret sa Splitom i Dalmacijom?
„Za mene izuzetan spoj sporta i Splita. Možda je mit, ali kažu da se Dalmatinke zaljubljuju u nogometaše – ja sam dokaz. Odmah sam se zaljubio u Split, u grad, ljude i okruženje. Taj spoj mi je donio i ljubav i karijeru.“
Danas ste profesor fizičkog – gde radite i kako izgleda rad sa decom?
„Radim u Drugoj jezičnoj gimnaziji, a predavao sam i na fakultetu Metodiku. Volim taj posao i s učenicima sam postigao dobre rezultate. U Splitu je nogomet religija, Hajduk vjera. Djecu učim razgovoru i međusobnom uvažavanju, i takav pristup mi najviše odgovara.“
Vaša porodica vodi i apartmane – kako ste ušli u taj posao?
„Supruga i ja smo naslijedili Hotel Žanić na plaži, s apartmanima i sobama. Već trideset godina ga stalno unapređujemo i vodimo. Tako sam uz sport uplivao i u turizam.“
Čime se bavi supruga i kako izgleda vaš zajednički dan?
„Danijela je diplomirani inženjer arhitekture, danas predaje u splitskoj Građevinskoj školi. Dan počinjemo doručkom u hotelu, poslije odemo do grada, družimo se s prijateljima. Ljeti smo stalno oko hotela, navečer dolazi smiraj i porodica.“
Da li imate djecu i prenosite li im ljubav prema sportu i zavičaju?
„Imam dvije kćerke – Ninu, magistru parkovne arhitekture, i Silviju, novinarku. Iznad svega im prenosim ljubav prema kraju iz kojeg potičem. Više puta sam ih vodio u Prijepolje, znaju koliko ga volim. Te emocije prenose i na svoje porodice, a sada i na moje tri unuke.“
Koliko često posećujete Prijepolje?
„Kad god imam slobodnog vremena sjedam u auto i idem. Družim se s rodbinom i prijateljima. Najviše mi nedostaju dječje igre – orahe, bućere, potpuna bezbrižnost, vožnja kajakom po Limu. Svaki put kada dođem, ponovo se zaljubim u Prijepolje.“
Vidite li sebe kao Prijepoljca u Splitu ili Splićanina sa zavičajem u Prijepolju?
„Uvijek kao Prijepoljca u Splitu i nikako drugačije. Malo nas ima, ali smo dobro raspoređeni po svijetu.“
Poruka mladima u Prijepolju?
„Poručio bih im da izbjegavaju alkohol i drogu, da ne vise stalno na mobitelu i internetu, nego da se bave sportom, da budu dobri, pošteni i istinoljubivi. Nakon svakog pada treba ustati i biti jači. Nikada ne posustati na svom putu. I svih vas voli vaš prijepoljski profesor Idriz.“
Iako je život Idriza Melića odveo daleko od Lima, njegovo srce ostalo je vezano za Prijepolje i detinjstvo koje ga je oblikovalo. U razgovoru za naš list poručio je mladima da veruju u svoje snove, da ne odustaju ni kad je najteže i da sport i poštenje budu njihovi najsigurniji oslonci..
Anja Puzović
