“Život ne čeka i zato mu ne dam da prođe tek tako. Borim se za svoje mesto pod suncem i ne čekam da neko dođe, povuče me za rukav i ponudi posao, kaže Elma Jukić, diplomirana pravnica koja, čekajući bolju priliku, radi u preduzeću za međunarodni transport.
Uslovi rada i težak put do posla najčešći su razlozi zbog kojih mladi pakuju kofere i odlaze iz zemlje. U proseku iz države godišnje ode oko 40 hiljada ljudi i gotovo se nikada ne vrate. U sve većem broju odlaze i mladi iz Prijepolja, a i oni koji su ostali, sve češće razmišljaju o “pakovanju”.
Tridesetogodišnja Elma Jukić, diplomirana pravnica spada u malobrojnu grupu mladih ljudi koji, iako svesni situacije u Prijepolju, veruju iz rodnog grada, po svaku cenu, ne treba otići. Pre je za opciju da tamo gde si rođen, pronađeš “nešto” za šta se možeš čvrsto uhvatiti i – isplivati. Ona je to “nešto” uspela da nađe u poslu koji, kako kaže, “nema apslolutno ni jednu dodirnu tačku” sa životnim pozivom koji je odabrala i za koji se školovala.
Njen pogled na život, sredinu i opštu situaciju u Prijepolju, jako je zanimljiv jer odstupa od klišea priča koje slušamo svakodnevno. Elma Jukić je, čekajući posao u svojoj struci, sebe pronalazila i u drugim poslovima.
“Zvanje akademskog građanina i znanje koje sam stekla na studijama, niko mi ne može oduzeti. Zašto bi mi diploma bude “kočnica” da se oprobam i u drugim poslovima? Važno je raditi i ne zavisiti od drugoga, kaže ova tridesetogodišnja devojka.
Njena priča ujedno je i dobra pouka svim mladim ljudima:
“ Želela sam da studiram kriminilastku, ali sam uvidela da u toj profesiji ne bih dobila šansu za zaposlenje i zato sam se okrenula pravima. Diplomirala sam u februaru 2013. godine i iz Kragujevca se u rodni grad vratila puna znanja, energije, elana…Sreća mi se osmehnula već u maju iste godine kada je stigao poziv iz Nacionalne službe za zapošljavanje. Ušla sam u program Stručne prakse i dobila poziv za dva radna mesta – u Elektrodistribuciji i Osnovnom javnom tužilaštvu. Nakon finalnih razgovora, mogla sam da biram gde ću obavljati stručnu praksu. Zaista sam se osećala privilegovanom, znajući da na tržištu rada ima još pravnika koji čekaju svoju šansu. Odlučila sam se za Tužilaštvo i u naredne dve godine u ovoj ustanovi stekla određeno iskustvo. Znala sam da su šanse da ostanem na poslu vrlo male, ili nikakve zbog zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, povukla sam se i počela smišljati šta dalje. Palo mi je na pamet da, dok čekam, završim kurs za masera i delimično ostvarim želju da jednog dana budem fizioterapeut. Tromesečni kurs sam završila u Užicu i vratila se sa idejom, da kroz program samozapošljavanja, otvorim salon. Uvidela sam da to nije najbolja ideja, jer su troškovi bili daleko veći od sredstava koje je nudila država. Inače mislim da su subvencije „mač sa dve oštrice“. Stotinu – dvesta hiljada dinara je malo za započinjanje posla i verujem da je i država svesna toga. Da vam malo para, pusti niz reku, pa ko ispliva. Nisam htela da rizikujem i tražila sam devojku sa kojom bih podelila troškove. U međuvremenu sam završila i kurs turskog jezika, priča nam ova mlada pravnica.
Od traženja posla nije odustala.
„Išla sam od firme do firme, razgovarala sam poslodavcima, ali uzalud. Nikome nije bio potreban pravnik. Savetovali su mi da sačekam, budem strpljiva, ali ja više ni dana nisam htela da budem na teretu roditelja. Zato posao nisam birala. Bila sam spremna da u jednoj kompaniji prihvatim posao na pakovanju proizvoda. Direktor me upitao: Zar bi zaista sa tvojim kvalifikacijama pristala na ovaj posao? Bio je ljubazan i obećao da će me posao čekati, ako se ne snađem za mesec dana. Zahvaljujući poznavanju turskog jezika, ponuda stiže iz turske kompanije koja posluje u Novoj Varoši. Pristala sam na probni rad i odustala već posle desetak dana, jer sam do posla menjala tri prevoza a plata je bila mala da bih u Novoj Varoši mogla plaćati stan.“
Za svo to vreme, Elma Jukić, diplomirana pravnica, džeparac je zaradjivala kao maserka.
„Iskreno, bilo me sramota da tražim od roditelja, za izlaske, šminku i sve što treba jednoj mladoj devojci. Potičem iz radničke porodice i roditelji su mene i brata naučili da ništa ne pada samo s neba, da se kroz život za sve moramo boriti. Brat doktorira na Učiteljskom fakultetu i nema stalan posao, ali se snalazi zahvaljujući srednjem muzičkom obrazovanju i tome što svira tri instrumenta,“ otkrila nam je Elma Jukić.
Kako se pravnica našla u preduzeću za međunarodni transport i špediciju i među muškarcima koji ovaj posao imaju „u malom prstu?
„Slučajno sam saznala da preduzeće traži nekog sa znanjem jezika. Govorila sam engleski, ruski, po malo turski i prijavila se. Firma je poslovala sa zemljama centralne Evrope i moj posao je bio da kontaktiram firme i dogovaram saradnju. Tako sam ušla u jedan svet koji nema apsolutno ni jednu dodirnu tačku sa pravom. Ništa nisam znala o kamionima i činilo mi se da sam se odjednom našla na drugoj planeti…Bila sam pri tom jedina žena, sama među „vukovima“ i u poslu kojim se bave uglavnom muškarci. Imala sam sreću da su vlasnici firme takođe bili intelektualci koji, kao i ja, nisu uspeli da nadju posao u struci. Zato si imali puno razumevanje i dali mi prostora da snadjem. Ponudili su mi i dobre uslove, što me dodatno motivisalo. Nije bilo lako, ali sam se snašla. Savladala sam početne korake ekonomije a zahvaljujući iskustvu u Javnom tužilaštvu, gde sam par meseci radila i u pisarnici, lako ovladala i administracijom. Zbog prirode posla i svakodnevne komunikacije sa Nemcima i Austrijancima, završila sam kurs nemačkog jezika, položila vozački ispit kako bih „skratila“ put do posla… Posao je jako zahtevan, ali i dinamičan. Učila sam ga u hodu,u razgovoru sa predstavnicima stranih kompanija, vlasnicima, vozačima…u početku sam na papiru crtala i upoređivala dimenzije paleta i kamiona. Sada „od oka“ vidim koliko se na kom kamionu, može utovariti paleta,“ pohvalila nam se .
Iako je savladala „tajne“ posla kojim se bavi, veruje da je on samo prolazno rešenje.
„ U bliskoj budućnosti planiram da položim pravosudni ispit i vratim se svojoj struci“, rekla nam je Elma Jukić.
O mladim ljudima u gradu, za koji se većina izjasnila da nema perspektivu, naša sagovornica kaže:
„Postoje ljudi koji imaju prevelika očekivanja i oni ne prihvataju bilo kakve poslove. Smatraju da su svojim znanjem i dobrim prosekom zaslužili da ih se neko seti i pozove na posao. To se u Prijepolju, sigurna sam, neće desiti. Poslodavci očekuju da sami pokažemo interesovanje, jer niko danas neće nezainteresovanog radnika. S druge strane postoje ljudi koji će pristati da rade za minimalac ali će, čim se ukaže bolja prilika, otići iz Prijepolja. Jednu grupu čine mladi koji još sebe nisu pronašli ne primećujući da vreme pored njih nepovratno prolazi. Sedeti i čekati posao, nije način što, nažalost, najveći broj mladih danas radi. Kad se čovek pokrene,sve postaje lakše i jednostavnije. Zašto ne završiti kurs, prekvalifikaciju, ne raditi nešto drugo dok se ne ukaže bolja prilika ili posao za koji smo školovani? Mi smo akademski građani, imamo dobru osnovu i sve što dodatno završimo, samo je plus više u radnoj biografiji, smatra naša sagovornica i otkriva nam da, za razliku od većine njenih vršnjaka, ne razmišlja o „pakovanju kofera“.
„ Ovo je moj grad i tu mi je najlepše. Tu je moja porodica za koju sam jako vezana, moji prijatelji…nisam neko ko juri za parama i ne mislim da je dobro onima koji su otišli ili to nameravaju da učine. Ako su i zaradili neke pare, odrekli su se svega što život čini lepim i smislenim. Ja tu lepotu i smisao mogu pronaći i u Prijepolju. “
Elma Jukić je čak i u poslu, koji joj je do juče bio potpuni stran, uspela da nađe sebe i …smisao života.
Zaista, do kojih granica mladi ljudi mogu stići ako se pokrenu? Čak i u Prijepolju!
J.Beganović