Bojan Bogavac, profesor likovne umetnosti u Prijepoljskoj gimnaziji, čovek je čija bi životna priča mogla poslužiti kao inspiracija svakome ko veruje da ljubav prema znanju, kulturi i umetnosti vodi ka ispunjenju dubljeg životnog poziva.
Rođen u Bijelom Polju, Bojan je započeo svoje visoko obrazovanje na Filozofskom fakultetu u Prištini, gdje je studirao opštu istoriju i istoriju umetnosti. Zbog ratnih dešavanja bio je primoran da studije nastavi u Nišu, gde ih je uspešno priveo kraju. Nakon toga, angažovao se u oblasti koja mu je oduvijek bila bliska, očuvanje kulturne baštine.
Bio je osnivač i član Udruženja za zaštitu kulturnog nasleđa na Kosovu, gde je radio sve do 2004. godine. Nakon toga, sarađivao je kao spoljni muzološki saradnik s više muzeja. Nadajući se da je to samo privremeno rešenje, prelazi u prosvetu, zapošljava se u Prijepolju, koje mu je bilo blizu rodnog Bijelog Polja, gde su i dalje živeli njegovi roditelji.
Kaže da mu je na njegovom životnom putu najviše pomogla porodica, a potom profesori s fakulteta s kojima je imao dobru saradnju. Ističe da je uviek bio znatiželjan, i upravo ga je ta osobina vodila kroz život i rad.
„Inače, moj rad se zasnivao i prije fakulteta, i u toku fakulteta, kao i po završetku fakulteta, na više polja. Zapravo, sve ono što se tiče našeg kulturnog nasljeđa, istorije, arheologije i istorije umjetnosti me intrigiralo još od mladalačkih dana, tako da sam i mimo zvaničnih poslova sarađivao s više institucija. A rad sa djecom mi je bio interesantan još kroz to Udruženje za zaštitu kulturne baštine na Kosmetu, gdje sam imao grupu mladih studenata i srednjoškolaca“, priseća se Bogavac.
Posebno pamti težak period nakon 17. marta 2004. godine i pogroma na Kosovu, kada je, kako kaže, kulturna baština došla u jedno nehumano stanje.
„Bio sam potpuno deprimiran i razočaran. Iako sam mogao da započnem rad pri Institutu, zbog tadašnje situacije nisam, već sam prihvatio posao u prosvjeti. Smatrao sam to prelaznim rješenjem, jer sam na prvom mjestu muzeolog i po obrazovanju i po afinitetima. Nažalost, stanje u kulturi i ulaganja u nju su poražavajuća, pa sam i na projektima dok sam bio u prosvjeti nailazio na razočarenje.“
Kaže da je dao svoj skromni doprinos na više frontova koliko je mogao.
Fakultet je upisao baš na Kosovu jer je, kako kaže, bio vezan za to područje i nasleđe koje ono nosi. Planirao je i da ostane, ali su ga ratna dešavanja naterala da ode, iako se trudio da se vrati kad god je bilo moguće, makar poslovno.
„Kosovo je prebogato kulturnim nasljeđem i mislim da bi i nekoliko vijekova bilo malo da se sve dokumentuje, obnovi i prezentuje. Ali, političke okolnosti i postojanje takozvane države Kosovo onemogućile su moj povratak i život tamo. Od malih nogu sam bio opčinjen istorijom i arheologijom. Porodica mi je umjetnički nadarena. Bavim se slobodnom skulpturom u drvetu, ponešto pišem, adaptiram tekstove. Slikam u boji, ali samo za sebe i prijatelje.“
Bogavac smatra da je područje Polimlja prebogato kulturnim nasleđem koje nije iskorišteno na pravi način. Imao je saradnju s legendarnim direktorom Zavičajnog muzeja u Prijepolju, Batom Pušicom, a nakon njegovog odlaska u penziju, ta saradnja svedena je na minimum.
„Imao sam nekoliko ličnih inicijativa za afirmaciju kulturnog nasljeđa Polimlja. Radio sam, samoinicijativno, koliko sam mogao. Jedna od posljednjih aktivnosti bila je revitalizacija srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, stećaka, koji su od 2016. godine na UNESCO-voj listi. Radio sam na lokalitetu u Hrtima, koji je UNESCO prepoznao, ali lokalne institucije nisu imale sluha. Još uvijek tamo stoji pogrešna oznaka ‘Grčko groblje’, što je posljedica opšteg neznanja i nedostatka entuzijazma u institucijama koje bi trebalo da brinu o kulturi.“
Zbog svega toga, planira odlazak iz prosvete.
„Nisam uspio da stvorim tim koji bi revitalizovao sve ove inicijative. Devastacija kulturnog nasljeđa u ovoj opštini je ravna kulturološkom genocidu. Dosta sam slobodouman i kritički nastrojen, pa sam zbog toga često bio na nemilosti određenih institucija i pojedinaca.“
Deca, kaže, poseduju umetnički potencijal, ali im je potrebna motivacija, neretko i kroz materijalne nagrade.
„Djeca ovde nose kreativnu crtu, ali ih je teško motivisati. Svjesni su da od umjetničkog stvaralaštva nemaju brzu satisfakciju, a današnje vrijeme traži brzi novac. Ipak, imamo djecu koja istraju, najčešće u oblastima vezanim za tehnologiju, veb dizajn, industrijski dizajn. Klasičnih umjetnosti ima sve manje, ali smo postizali rezultate na međunarodnim i republičkim konkursima. Birali smo one sa novčanim nagradama da ih dodatno motivišemo.“
Ističe da je istorija umetnosti nauka koja daje najšire obrazovanje jer u sebi objedinjuje više disciplina i naučnih oblasti.
„Na testovima opšte informisanosti čak 50% pitanja odnosi se na istoriju umjetnosti. Nažalost, djeca to ne shvataju jer su im prioriteti engleski jezik i informatika. Trudim se da im usadim znanje o opštoj kulturi i svijesti o sopstvenom identitetu.“
U radu s djecom koristi i praktične metode, vodi ih na izložbe i lokalitete, izvodi nastavu van učionice kako bi im približio sadržaj.
„Vizuelizacija na terenu djeci je daleko interesantnija nego predavanje u učionici. Na međunarodnim konkursima, gdje su finansijeri bili UNDP i švajcarska vlada, osvajali smo prva i treća mjesta. Djeca žele da budu nagrađena za svoj trud, i to je realnost koju moramo prihvatiti.“
Jedna od posljednjih ideja koju želi realizovati zajedno sa učenicima jeste izgradnja lapidarijuma, izložbenog prostora i amfiteatra, odmah pored zgrade gimnazije.
„Lapidarijum će biti demontažni objekat, funkcionalan i estetski utemeljen na antičkim formama, ali prilagođen savremenim potrebama. Djeca su uključena u kreiranje idejnih rješenja, skiciranje i razmjeravanja. To će im biti prostor za vannastavne aktivnosti, probaće se u radu, stvaranju, a ne moraju da se ograničavaju postojećim ustanovama gdje nemaju slobodu.“
Kaže da pozorišna grupa u gimnaziji postoji, ali da predstave nisu uvežbavane već godinu dana, što je još jedan razlog za realizaciju ovog projekta. Planira da aplicira za sredstva kod donatora i institucija.
„Bićemo dovoljno uporni, dovoljno kreativni i nadamo se uspjehu.“
Deci poručuje da ne smiju da misle da nemaju talenat i da umetnost ima mnogo oblika u kojima se mogu pronaći.
„Talenat se najčešće pokaže kada se najmanje nadamo. Vojvoda Marko Puškić se opismenio u 56. godini i napisao epohalna djela o čojstvu i junaštvu. Djeca moraju da vjeruju u sebe.“
Kaže da se nikada nije pokajao što je studirao na Kosovu.
„Ljudi koji studiraju istoriju umjetnosti ne ulaze u to zbog materijalne koristi. Možda su oni iz Beograda imali više šansi za afirmaciju, ali ja se ne kajem. I djeci uvijek kažem, birajte za studije ili nešto iz ljubavi i entuzijazma, ili nešto što će vam odmah donijeti egzistenciju. A ako uspijete spojiti to dvoje, tim bolje.“
Zaključuje da je danas umetnost gotovo nemoguće afirmisati bez institucionalne podrške.
„Ako niste politički opredijeljeni, vaša afirmacija je otežana. Umenost, ako ne dobije podršku, opstaje samo ako se pomirite da će vas možda cijeniti posthumno, a ni to više nije tako često.“
Bojanova priča predstavlja podsticaj svima koji žele da se bave umjetnošću da istraju na svom putu, jer za ostvarenje snova nikada nije kasno.
Anja Puzović
