Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Dućan na Musali bijaše u kući uglednoga Mustajbega Salihbegovića. Kuće Salihbegovića i Pašanovića bile su dolje, kraj rijeke. Bile su, uz Cvijovića kuću, jedine pokrivene crijepom. Zvahu to mjesto i “korablje”. Tu negdje bio je i mostić da se pređe preko jaza. I putarska kuća u kojoj je stanovala porodica Kaljača. I kuća Hrustema Čengića koji je godinama bio čuvar parka koji će biti izgrađen dolje “kraj rijeke”. Generacije djece su odrastale, a da nikome nije palo na pamet da “ošteti” klupu ili gazi travu. Bilo je dovoljno samo da ga vidiš, a ne da te opomene Hrustemaga. Pamti se još Ramagina kahva, ona orijentalnog tipa, vazda zadimljena, gdje su se igrale domine i dugo sjedilo, posebno za ramazanskih noći. Ramaga bi za svaku porudžbinu “udarao” kredom recke na gredi iznad stolova mušterija. A mušterije, ugursusi, znali Ramaginu boljku. Svako malo bi tražili vode. Drhtavim već rukama, Ramaga bi nosio testiju i sipao vodu, a kad bi mu dojadilo, išao bi od stola do stola, svakom punio “maštrafu” vodom i gurao pod nos: “Na, pij”! I kad bi ama baš sve prekrdašilo, jer su mnogi dolazili da se tu po vazdan griju, istjerao bi Ramaga goste, a za njima bi na sokak “lećele” i užarene ćepanice iz furune. Bio je to fajront.
Kad se krene niz sokak, jedno od najvećih imanja imala je porodica Čantrić. Tu je danas na desetine kuća u mahali koja prelazi u Borak. Tu je bila i vunovlačara i kuća Jezdovića. I odozgo i odozdo put je vodio ka Mejdanu. Niz rijeku i niz jaz kuća Ferajzića, što je prijepoljske kućice krečio u bijelo ali samo s prednje strane. Dosta. Ambulanta, u kojoj je radio najpoznatiji bolničar Ahmet Rus, bila je i gradski “orijentir”. Još stoji kuća Omera Iglice, koji je “poslije rata” dao pare da se izgradi jedina do danas gasulhana, ona uz vakufsku džamiju. Divnu verandu imala je kuća Jusa Lakića, što je vozio glasovitu “karetu” i brata mu Rahma, koji je i kao pogrbljeni starčić nosio na leđima, kome je trebalo, džak brašna “čak” iz čaršije. I prvi park u Prijepolju sagrađen je baš u ovom dijelu grada 1953.na prijedlog Kadrije Kreštelice, koji je bio predsjednik Društva esteta.
Mejdan je uvjek bio trg, jedno od rijetkih prostranih mjesta u Prijepolju. Jaz se nastavljao do vodenice Hašimbegovića, a gore pekara i kuća Mahmuta i Vezire Mujagić. Poviše, kuća Solakovića, a onda pogled ide uz brdo, uz Borak. Strmim sokakom išlo se ka Srijetežima i Lakiranoj stijeni, jednom od najpoznatijih mjesta za dječije nestašluke. Ko od vakufskih klinaca nije tu pravio luk i strijelu, taj nema šta da pamti. U nekad velikoj mahali još stoji tek po neka kuća gdje su živjeli ili žive porodice Begić, Skadrak, Durmišbegović, Mujezinović, Hanić, Kreštelice, Hasanbegović, Nikolić. Upečatljiva je još uvijek kuća Alije Salihbegovića iako danas skrivena od očiju svijeta. Više je nema a do prije koju godinu, svjedočila je o vremenu lijepa kuća i avlija Melahete Jusufagić koja je poklonila zemlju “srpskom džematu”, odnosno za današnje srpsko gradsko groblje. Centar Vakufa svakako je bila džamija po čijem je imanju u 17.vijeku cijelo naselje dobilo ime. Pamti se kad se učila “sala” djeci koja bi prohodala. Pjevalo se “Sala uči, dijete trči” I eto “boba” i gurabija. I naravno, Sahat kula, jedan od simbola Prijepolja, jedinstvena građevina, kojoj se diviše i svjetski znalci, po čijim je otkucajima kasaba živjela vijekovima. Pored nje put je vodio prema Pijesku, gdje su danas zgrade kraj Mileševke. Svuda bijahu bašče i voćnjaci, avlije pune cvijeća i bunari. Išlo se u “halačine” zbog šljiva, krušaka ili jabuka, a još se pamti gdje su bile najbolje murve. To rijetko drvo bilo je nekad karakteristično za Prijepolje. Danas je ostalo tek po koje stablo, jedno i pored same Sahat kule. I polako ćemo u najsunčaniji dio Prijepolja, u Vinograd. Mahala je bila “ponajbolja” kako bi to kazali putopisci. I ime joj veli da je bilo svega što sunce s južne strane može dobro zagrijati tokom čitavoga dana, od izlaska do zalaska. Tu su bile kuće Hašimbegovića. Najpoznatiji je Adembeg Hašimbegović, čije je i bilo ogromno imanje, cijelo Polje, koje se i danas, kao toponim, zove Hašimbegovića Polje. Bio je i omiljeni hodža. Iz porodice Asimović je prvi hadžija iz Prijepolja koji je bio i najpoznatiji berbo za sunet muslimanske djece.
U srcu Vinograda je još stara kuća Hadžagića, koja zbog specifične gradnje nađe svoje mjesto i u litaraturi koja se bavila specifičnostima arhitekture Polimlja. U Vinogradu kuće Sudžuka i Selmanovića, Lončarevića, Kašića, Srna i Temage Nadžaka, Bakića, Halilovića, Rožajaca i Čičića… Vinograd je imao mnoštvo strmih sokaka koji su se spuštali ka “rijeci”, a završavao se Prlom, prašnjavim drumom koji je ovaj kraj povezivao sa limskom dolinom i ostatkom svijeta. Prekostali svjedoče da se Prijepolje i onomad oslobađalo svoga otpada tako što bi ga kolari Radoš i Salko kipovali iz svojih konjskih zaprega niz Prlo. Istina, malo je tada bilo šta za baciti ali nazire se “mustra” za Stanjevine. Ali tada ne bijaše ni jedne kuće unaokolo ni za „durbina“.
Indira Hadžagić
ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).
