Da li je zavidna Jerina proklela lepotu predela koje je dokonajući posmatrala sa visokih zidina svoga grada ili je naišlo čudno vreme koje nije marilo za lepotu sela kojeg su od zlih očiju zaklonile šume stoletnih hrastova i visokih jela? Drenova je po mnogo čemu specifična, ali se za razliku od ostalih prijepoljskih sela, ne spomene čak ni uoči izbora! Do nje je teže stići nego do starog grada sazidanog na strmom uzvišenju s one strane Lima… Zbog zlih očiju ili zato što je ovo nekad bila „Titova Drenova“?

U zavisnosti iz kog pravca dolazite, Drenova je na kraju ili početku Prijepolja i samom raskršću tri opštine: one kojoj pripada, Nove Varoši i Priboja. Na ovom mestu više je nevidljivih granica, ali „linije razdvajanja tri teritorije“ nisu bile prepreka za istoriju koja je vekovima preplitala događaje i čvrsto tkala nit koju je pokolenjima ostavljala u nasleđe. Ovde, kraj puta za Drenovu, istorija se malo poigrala…Srednjovekovna je na levoj obali Lima i strmom uzvišenju sazidala Jeringrad, a na desnoj, vekovima kasnije, uz ime sela „umetnula prefiksTitova“…

Ono što bi drugi iskoristili kao mamac za turiste, postalo je vremenom „zaboravljena“ istorija…Zidine starog grada retko ko pohodi, a na mestu gde se selo odvaja od magistralnog puta nema čak ni putokaza. Upućeniji znaju da je skretanje za selo kraj spomenika podignutog na mestu gde je 1941.Tito sa Vrhovnim štabom prešao reku. U kući Petra Radakovića održana je istorijska sednica Centralnog komiteta KPJ i donete veoma važne odluke, među kojima i ona o formiranju Prve proleterske…

Ovaj u istoriji važan trenutak, meštanima Drenove nije doneo boljitak. Nisu kažu, mrdnuli ni pedalj od “stopa Vrhovnog Štaba i druga Tita”. Drenova ista kao i onih dana, kad su se “vojevale bitke”   a budućnost gradila na iluziji i obećanjima.

ZAŠTO JE DRENOVA ZABORAVLJENA

Posle rata Drenova јеbrojala760 ljudi da bi   1953. godine imala čak 866 stanovnika. Trend smanjenja beleži se od 1961. kada je prostor delilo 799 ljudi. Deset godina kasnije u Drenovi je živelo 678, da bi 2002. godine brojalo samo 208 ljudi.Prema poslednjem popisu stanovništva u selu, koje čine Gornja i Donja Drenova, živi 85 domaćinstava ili 162 punoletnih stanovnika. Najbrojnije su porodice Dučić, Radaković, Aksentijević, Martinović, Ninčić, Mustajbegović, Šito i Šantić.

Меštanima Drenove, budućnost je„zasvetlela“ davne 1962. kada su među prvim selima u opštini dobili struju. „Zamračila“ se, kažu, sa većim standardom života i pojavom kućnih aparata koje, zbog niskog napona struje, nisu mogli koristiti do pre desetak godina. Drveni stubovi za nisko-naponsku mrežu sada su pretnja za celo selo. Povijeni, čekaju da ih prvi sneg „sastavi“ sa zemljom, a tada bi Drenova mogla ostati u potpunom mraku.

Zvuči neverovatno, ali u Drenovi najveći broj domaćinstava još uvek nema telefonsku liniju. Selo ima đake, ali ne i školu…Stara, četvororazredna, zatvorena je pre tridesetak godina… Ovde se nasipanje puta “kupuje” samo tokom predizbornih kampanja. Nakon izbora, ovaj posao je “u nadležnosti” meštana. Kroz selo nikad nije prošla autobuska linija, niti stigla “makar dole, do magistralnog puta”.

Zato nije teško odgovoriti na pitanje zašto se u Drenovi smanjuje broj stanovnika, ali zašto je opština zaboravila potencijal sela, samo osam kilometara udaljenog od Prijepolja, ne znaju ni meštani. Ali zato, vele, znaju kako je živeti u …zapostavljenom kraju.

Opet, tek raskrčeni gajevi, talasasta polja heljde, uredno složeni stubovi spremni za prve zasade maline, nekoliko novih i obnovljenih kuća, daju nadu da bi, uz malo dobre volje, bila svetlija budućnost Drenove.

BUDUĆNOST DRENOVE

Alija Mustajbegović, jedan od najuspešnijih pčelara u prijepoljskom kraju, poznaje svaku „stopu sela“ u kojem je rođen i odrastao. Kaže da je seleći pčele imao priliku da upozna nevolje svih prijepoljskih sela i zato je, veli, siguran da je u njegovom situacija najlošija.

j.b. drenova 3

Da nije „releja i Bitovika nikad ne bi dobili ni ovih nekoliko stotina metara asfalta“, veruje on.

Pretovareni kamioni su i u Drenovi nezaobilazna priča. Seoski put je pre četrdesetak godina presvučen asfaltom iako je jedini koji vodi do Bitovika.

„Ovuda ne bi smeli voziti više od pet tona ali kamioni teraju i po 20 metara drva“, objašnjava nam Mustajbegović i dodaje:

„ Put nije urađen ni kad je država imala najviše para, a i ovo što imamo uradili smo najvećim delom svojim sredstvima. Nadležni su obećavali pomoć, ali ništa od toga. Asfalt je otišao u Toce i Pravoševu, a mi ostali bez puta. Za održavanje i čišćenje opština je prošle godine opredelila samo 70 hiljada, pa sam molio da nam povećaju sredstva. Odobrili su 200 hiljada, ali je sve otišlo za put ispod Bitovika, a nama u Gornjoj Drenovi opet ništa. Posadili ljudi 200 hiljada stabla maline i pripremili još toliko… odustaće ako se put ne popravi, boji se Alija Mustajbegović.

Pokušavao je, reče nam, i da „na svoju ruku“ reši problem nisko – naponske mreže.

„Kada smo sopstvenim radom i sredstvima 1962. doveli struju iz obližnje Hidroelektrane „Bistrica“, račune smo plaćali novovarškoj elektrodistribuciji. Napon je bio toliko slab da ni najobičniji aparat nismo mogli pokrenuti. Kada je Velja Ilić pre desetak godina posetio Prijepolje, uspeo sam da mu iznesem problem Drenove. Dobili smo veći napon, ali ne i nove stubove jer su prevladali lični interesi. Nisu dali neki da stubovi prođu kroz njihova imanja, tražili i po 400 hiljada dinara, pa je tadašnji direktor EPS u Prijepolju promenio trasu. Betonske sa samonosivim kablom postavio po „rođačkoj liniji“, a mi opet ostali „kratkih rukava“, kaže Mustajbegović.

U Donjoj Drenovi je, tvrde meštani, situacija mnogo bolja. Zato se pitaju zašto ih lokalana vlast tretira kao građane drugog reda i u sumnju dovodi dobre međuljudske odnose po kojim je Drenova oduvek bila poznata?

„Vidite koliko se forsiraju problemi Jabuke, Kamene Gore, Babina… Drenova se nikad nigde ne spomene. Problemi ne zanimaju ni predsednika naše mesne zajednice i zato verujemo da je reč o čistoj diskvalifikaciji jednog broja ljudi zbog čega smo rešili da, ukoliko nam ova vlast ne pomogne, bojkotujemo sledeće izbore. Lično ću se založiti da nijedan čovek koji je rođen u Drenovi ne izađe na izbore, revolitan je Mustajbegović.

„Stranke podelile ljude. Pocijepaše nas ko makazama. A jednom smo dušom disali i zajedno obilježavali svaki praznik. Čujem, otvaraju se škole po selima, a ima i u Drenovi đaka. Naš rođak ženi i djeci plaća stan u Prijepolju a sam ostane da obrađuje imanje. Đe je tu pravda?, pita se Husejin Mustajbegović, zemljoradnik. Više od 20 godina je, kaže, radio u Limci i „prtio snijeg do magistrale“. Jedan je od retkih koji je ostao veran selu i nikad nije napustio kuću i tridesetak hektara zemlje.

j.b. drenova 1

„Teško je jer nemamo nikakve uslove. Nikad nas niko nije ni upito za probleme. Šta smo prošle godine jada vidjeli.Grane pale na žice, struje nema, morali smo sami sve očistiti, iako je bilo rizično. Zvali smo, ali niko ne dodje. Kad padne snijeg sve će ovo pasti, a šta ćemo posle? Pedesetak stubova se ovdje mora zamijeniti. Ove smo napaljivali na vatru da bi duže trajali, ali satruhli vremenom, kaže Husejin i dodaje da se u Drenovi „divlje zveri češće viđaju no ljudi, a ne retko i letinu skupe pre ljudi“.

„ Prošle godine divlje svinje nagrdile krompir. Ni kilo iza njih nije ostalo, požali nam se on.

Žalosno je, kaže, što zemlja propada. Ovde, veli, „niti ko radi ni zadjeva“. „Sve prslo. Možda bi se i vratili, ali kuda? Kaže mi komšija Mišo: Pusti Husejine ovce da popasu travu, a one ne mogu pojesti ni ovu na mom imanju. Propade zemlja…A šta ja imam od nje? Zaradim samo onoliko koliko mogu u rukama ponijeti…a ne može se mnogo, par kila suvog voća, nešto sira i mlijeka… jedva odvučem do magistrale a onda čekam da mi neko stane. Je li to život?

Na žalost,jeste. Ali, ni teško vreme ne traje zauvek. Samo, ono se u Drenovi dugačije računa…od događaja do događaja, onih bitnih za razvoj sela. Zato je vreme u Drenovi stalo…

Tamo, kod Jeringrada nebo se svađa sa tamnim oblacima. Sa sve četiri strane sveta dolaze vetrovi. Ukrštaju se u Drenovi. Baš kao i putevi koje je ukrstila istorija…a puta nema.

J. Beganović

Podelite tekst: