Biti učenik generacije nije samo stvar proseka ocena, već rezultat kontinuiranog rada, lične posvećenosti i ljubavi prema znanju. Tako nam je objasnio svoj uspeh kao učenika generacije Tehničke škole Кristijan  Vlahović. A šta još ima da kaže po pitanju važnih životnih lekcija, pročitajte i sami.

Izbor učenika generacije je ove godine, kao i prethodnih, vršen na osnovu proseka ocena sa kraja školskih godina. Takmičenja nisu organizovana ove godine. Učestvovao sam jedino u takmičenju iz istorije u prvoj godini. Tu sam, nažalost, osvojio treće mesto i nisam se plasirao dalje. Ali je bilo lepo upoznati dva učenika iz drugih škola. Istoriju sam zavoleo u petom razredu. Na početku i nisam baš bio zainteresovan, ali sam, zahvaljujući profesorici Selmi Podbićanin, zavoleo. I dan-danas imam knjige kod kuće koje se tiču istorije i redovno ih čitam. Iz opšteobrazovnih predmeta sam razočaran što nije bilo takmičenja. Možda je i moglo da se organizuje.

Elektortehničar računara je, mogu slobodno da kažem, najbolji smer u Tehničkoj školi. Računari su me već zanimali, a jedan profesor mi je pripomogao da odaberem taj smer. Prva na listi želja bila mi je Tehnička škola, pa Medicinska, a Ekonomska u Prijepolju je bila zadnja na listi. Imao sam interesovanje za medicinu, kao što i dan danas volim da čitam i gledam sadržaj na tu temu. Ali, nisam imao dovoljno sreće da upišem srednju školu vezanu za medicinu. Кada sam prvi put došao u Tehničku školu, bilo mi je veoma neobično. Odmah nas je stigao virus korona, pa je bilo teško uklopiti se u društvo. Mešali su nas, jedna grupa dođe, druga ode. Posle toga je moglo da se upoznaje sa novim drugovima.

Razvoju mojih veština i znanja doprineli su vrlo ozbiljni i stručni prosvetni radnici i radnice. U prvoj godini, vetar u leđa dao mi je moj razredni starešina Mevludin Rovčanin, koji je vrhunski profesor i stručnjak. Uz njega sam ušao u svet računara koji će svima biti potrebni. Računari su budućnost. Onaj ko se bavi ovom sferom može da doprinese da dalje napredujemo kao civilizacija. Potom, istakao bih ulogu profesorice Senite Bjelak, koja me uvela u svet elektronke. Uz nju sam naučio dosta, a kod nje se i učilo dosta. Uvek je izlazila u susret učenicima, jer smo je poštovali. Nismo sebi dozvoljavali da se nekom profesoru zamerimo na neki način, nego smo bili marljivi. Onda bih pomenuo i značajan uticaj profesora Zvonka Dučića. Njaga sam zavoleo zato što je, pre svega, veoma ozbiljan, stručan i pružio mi je toliko znanja da ne znam kako bih bez njega sve uspeo. On je, u jednu ruku strog, ali iz te strogoće proizilazi autoritet koji je nepokolebljiv. Profesor Ranko Marjanović predavao nam je novi predmet u trećoj godini. On je veoma šaljiv i na taj način predaje i objašnjava gradivo. Vrlo je dobar čovek i profesor. Svetlana Mandić mi je predavala srpski jezik i verujte da sam više pročitao u srednjoj nego osnovnoj školi.

Zadovoljan sam svim što se prethodnih godina dešavalo u mojoj srednjoj školi i zadovoljan sam uspehom i plasmanom kao učenik generacije. Da li je to bio mukotrpan rad? Ne. Imalo je učenja, zanimanja sa društvom i sa profesorima. Za ovo moje postignuće zaslužno je čak i društvo. Uklopio sam se, ali sam išao i svojim putem. Učio sam i njima pomagao da i oni budu uspešni učenici. Nisam osoba koja ide po noćnim klubovima, koja pije i konzumira cigarete.

Za ubuduće planiram da idem u Кragujevac na Inžinjerski fakultet, isto odsek za elektrotehniku i računarstvo. Ne verujem da će ove godine biti upisa, pa moram naći neko zaposlenje u svojoj struci. Mogu da se bavim servisiranjem računara, gde mogu da radim honorarno. Mogao bih da imam sam svoj dinar i da ne zavisim od oca i majke u nekim situacijama. Oni su mi, svakako, bili velika podrška do sada u učenju i životu. Кada bih imao dovoljno novca, voleo bih da pokrenem svoj servis za računare u Prijepolju, a i u drugim gradovima.

Neka, da kažem, životna želja mi je da radim kao prosvetni radnik. Deca su budućnost i prema njima se treba ophoditi kao prema odraslima. Treba ih naučiti svemu što znaš. Sva deca su na svoj način ili nemirna ili nevaspitana. Ako roditelj nije podrška i uzor, onda to prelazi u nevaspitanje. Ako je dete nevaspitano i nekulturno, profesor treba da se potrudi da mu pokaže šta je vaspitanje i kultura. Dete treba naučiti da ima svoje dostojanstvo i obraz, a posle toga ga treba učiti stručnim znanjima.

V.К.

Podelite tekst: