Mobe su bile svojevrsne škole, na kojima se iz raznih oblasti sticalo znanje, usavršavalo zanimanje, izučavale radne i tradicionalne veštine, učila etika, istorija, tolerancija. Svaka generacija je, kroz mobe, hvatala ritam vremena, ritam razmišljanja, nove navike i vrline.
Najpoznatija je kosačka moba, koja je i danas zadržala svoju tradiciju (Kosidba na Rajcu). Kosidba je jedna od najtežih fizičkih radova. Na nju se pozivaju najbolji i najsnažniji kosci. Dobrog kosca su činili i dobra kosa, klepac, nakovanj, brusevi, vodijeri ili kvasilice. Zbog napornog posla, koscima se sprema i donosi jaka hrana. Šezdesetih godina u selima ispod planine Jadovnika bio je poznat kosač i kozbaša Radoje Mandić. Kad se kosi on je bio prvi. Smatralo se ko je prvi, kad se kosi, taj je najbolji kosač. Svi ostali morali su njega da prate, da im on mnogo ne odmakne. Kad se ruča i odmori Radoje bi uzeo frulu da zasvira. Kosači, mladi momci, nisu osećali umor, odmah bi ustajali i počeli da igraju. Rad uz pesmu i igru mnogo je lakši.
Na mobama je svako imao priliku da se istakne: dobar radnik, pevač, guslar, govornik, šaljivdžija, dobra kuvarica, kosač. Svaka moba imala je višestruku ulogu: radnu, društvenu, zabavnu, edukativnu. Svi su joj se radovali, ali prirodno domaćin najviše, zbog urađenog na njegovom imanju.

Katunić je najviši vrh Jadovnika. Moj tata, Sreten Baković, imao je livadu na Jadovniku blizu Katunića. Dečevo je selo kod Prijepolja. Tu je rođena moja majka Milijana. Otišla sam na Dečevo da pozovem moju tetku Slavku da nam pomogne oko spremanja hrane, pošto je tata pozvao kosačku mobu na Jadovnik. To je bilo šezdesetih godina. Deda, Radoje Janjušević, dao je konja meni i tetki da ne idemo peške. Na Jadovniku, tetka se srela sa Mirkom Rakonjcem. Nikad ga do tada nije videla. On je bio Našin bratanac. Naša je bila moja druga majka pošto ja moju majku Milijanu nisam ni zapamtila. Kod njih se desila ljubav na prvi pogled. Posle nekoliko meseci ljubav su krunisali brakom. Živeli su u Gornjem Milanovcu. Rodili su dvoje zlatno dece, Milicu i Milana, koji su bili uspešni porodični ljudi. Znači, na mobama se rađala i ljubav. Danas je sve drugačije.
Naša sela nekada puna omladine, dece, glasova, dozivanja, jednom rečju života, koji je bujao – sada polako zamiru. Ona mesta, sela i zaseoke, one puteljke, izvore, česme, stubline, one livade i njive, koje čuvamo u našim najlepšim uspomenama zaboravljeni su. Oni su sada opusteli i zarasli, oronuli su krovovi i zidovi porodičnih kuća. Sa nekadašnjih njiva odavno ne odležu pesme žetelaca. Sa livada se ne čuje reski zvuk oštre kose koja obara rosnu travu. Neka čamotinja i tuga pala je na naša sela i pritisla ih. Sve su praznija i praznija….. U njima život održavaju stari, nemoćni, bolesni meštani. Starost i nemoć odavno je zagospodarila ne samo u ruralnim i nerazvijenim delovima Srbije već i u selima blizu velikih gradova. U Stranjanima ima nekoliko domaćinstava srednjih godina koji pokušavaju da održe život selu. Pitanje je do kada će i oni moći da se bore.
LEPOSAVA LEPA PEJOVIĆ
Opis naslovne fotografije: Slavka Janjušević Rakonjac sa decom Milicom i Milanom