Почетна ПРОЈЕКТИ SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI: „KAŽI MI ŠTA PJEVAŠ, PA ĆU...

SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI: „KAŽI MI ŠTA PJEVAŠ, PA ĆU TI REĆI KO SI“

9
0

Na radiju se ne čuju, sve ih manje pjevaju na zabavama i veseljima, nema umjetničkih društava koja ih njeguju, pa iz kolektivnog sjećanja i nasljeđa polako nestaju pjesme koje su dio identiteta naroda na ovim prostorima.

Ono što je za umijeće pamćenja prostor, za kulturu sjećanja je vrijeme. Dokle god se prenosi  poštovanje i sjećanje sa generacije na generaciju  i to ne u muzejima, već u porodicama čiji se život aktivno odvija, možemo govorit o kulturi  koja  čuva svoj kontinuitet. Da bi se dao smisao savremenosti i življenju u vremenu, potrebno je imati oslonac, a taj oslonac se gradi na kulturi sjećanja, na prenošenju vrijednosti. Da li je od toga nešto ostalo u multietničkoj sredini ili se potiskuje kao arhaično da bi se izbrisale posebnosti? Pred agresivnim naletom površnog i modernosti koja nema uporište u preispitivanju kvaliteta, u čemu prednjače društvene mreže, teško se može govoriti o njegovanju i poštovanju onoga što bi se moglo nazvati tradicija, a to se na dramatičan način ogleda u potiskivanju sjećanja i znanja o muzici koja je činila sastavni dio tradicije i života, ne samo jednog etnosa, već stanovnika mnogih sredina, a posebno malih varoši kakva je i prijepoljska. Gradska pjesma njegovala se kroz vijekove, pjevala i prenosila s generacije na generacije i nije bilo ni jednog okupljanja, a da se nisu pjevale te pjesme koje su ljudi osjećali kao sastavni dio svoje kulture i nasljeđa.

Ih Sevdalinka 2

 U Prijepolju su se njegovale te “starinske” pjesme, osnivala društva i orkestri, pjevali pjevači koji su ostajali u kolektivnom pamćenju i Srba i Bošnjaka. A, najpopularnije i neizostavne bile su sevdalinke, koje su se pjevale ama baš svakim povodom. Po opisima mjesta i događaja sevdalinka je isključivo gradska ljubavna pjesma, a u toj pjesmi su sva sjećanja na način života, ukus, na avlije i bašte, na cvijeće, zanate i zanatlije, na ibrike i testije, doksate, kapije, halke na vratima, na tarabe , nanule i kapidžke, na sve ono što bi se moglo nazvati običaj, kultura ophođenja i njegovanja. Da bi se sve to sačuvalo pjesmama se prenosilo. Prijepoljci su njegovali svoj način pjevanja, svaki instrument dugo se ovdje zvao“muzika“. Najpre tarabuka, pa saz i tambura, pa harmonika, urijetko ćemane. Učiteljica Zora Brkić napravila je izbor „starih muslimanskih pjesama“ i objavila ih još  1900 godine u „Carigradskom glasniku“. Miodrag Vasiljević je tridesetih godina 20.vijeka  bilježio „sandžačke“ pjesme od učitelja Rista Marijanovića i njegove supruge Jelene, rodom iz Prijepolja ali je materijal nestao 1941.godine. Ipak, nenadmašan u tom bilježenju bio je prijepoljski komšija iz Pljevalja Hamdija Šahinpašić.

Ih Sevdalinka i gradska pesma 3

 On je  posjetio muzikologa Miodraga Vasiljevića, člana Srpske akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu i nekoliko dana mu pjevao više od 300 pjesama. Vasiljević je snimio te pjesme i napisao note. Tako je nastala zbirka od tih 300 pjesama, koju je Ruska akademija nauke i umjetnosti, dvojezično i sa notnim zapisima, objavila u Moskvi 1967. pod nazivom ‘Jugoslovenske narodne pjesme iz Sandžaka’, ali kod nas nikada nije objavljena, pa su stizali samo fragmenti ili loše kopije ali je činjenica da ima pjesama u kojima se spominju i Lim i momče Prijepoljče. Prije nego što je umro u dubokoj starosti prije tačno 20 godina, rekao je:”Slušajući naše roditelje kako pjevaju u originalu pjesme, učili smo tekstove i melodije”, a njegova omiljena bijaše:”Il je vedro il oblačno”. Mnogim, pak, Prijepoljcima,omiljena pjesma bijaše baš ona o “Taslidži” (Pljevljima).

Ih Sevdalinka i gradska pesma 4

Malo je poznato da je i jedan Prijepoljac zaslužan za očuvanje izvornog načina pjevanja sevdalinki. Almir Haskić rodio se u Prijepolju početkom prošlog vijeka, ali je još kao mladić otišao u Sarajevo i postao je član takuma sazlija pa je čak ostao zabilježen tonski zapis njegovog sviranja saza, a bio je konsultovan i kad je rađena muzikološka studija o ovom instrumentu koji se u međuvremenu sasvim izgubio iz njegovog rodnog grada. A njegovalo se to “istiha” i “polagano” pjevanje. Tako ostaše zabilježeni mnogi nastupi lokalnih pjevača i svirača “muzike”. Nastupali su ne samo po kahvama, već i u hotelima, na bini jedinoga bioskopa, a neki su bili nezaobilazni i na mnogim manifestacijama  od pedesetih  pa sve do osamdesetih godina prošlog vijeka.

Ih Sevdalinka i gradska pesma 5

Tako nailazimo na jedan zapis od prije 70 godina:”Kulturno umjetničko društvo nastupilo je sa programom koji se sastojao od nekoliko narodnih pjesama koje je pjevao duet sestara Rušidović i Nogović, uz pratnju gitara. Posebne pohvale dobio je Nedžib Drnda, rukovodilac muzičke sekcije”. Tada su oni koji su imali radio, večeri provodili slušajući “radio pjevače”. Do publike su stizale sevdalinke koje su interpretirali: Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina, Nada Mamula, koji su potom i dolazili  u tim “putujćim karavanima” , pa su stizale  i starogradske pjesme “Sve moje jeseni su tužne”, Bolujem ja”, “Ponoć je tako tiha”, “Ana toči”..: Radmile Dimić, Danice Obrenić, Dušana Jakšića, Cuna Gojkovića.  Manifestacija “Mikrofon je vaš” popularisala je baš lokalne pjevače koji su njegovali te stare pjesme. Pjevali su:Hajrija Šabanić, Mujesira Prljača, Nemanja Tubić, Dedo Kratović, Ibrahim Kurtović, a svirali u “muzičkoj sekciji”:Vlado Dragović, Rasim Čičić, Fevzo Ičelić. Zanimljivo je da su uz poznate pjevače nastupali i lokalni. Od sazlija osta sjećanje na Emina Šendelja, a tu “muzičku notu” naslijedio je i njegov sin Alija Šendelj koji je bio dugo godina nezaobilazni lik na svim sjelima, posjelima i veseljima, a svirao je”goč”. Na Prvom festivalu amaterskih društava  koje je okupilo tada preko 200 izvođača iz dvadesetak gradova susjednih jugoslovenskih republika, prvu nagradu, put u Bugarsku,  dobio je Prijepoljac Smajo Čičić kao najbolji interpretator sevdalinki. Iako se način života brzo mijenjao, znalo se koje pjesme treba zapjevati da bi se moglo “oćeifiti”. Svuda i na svakom mjestu bijahu to: “Sejdefu majka buđaše” ili “Kraj Tanana šadrvana” ili “Meha majka rano oženila”…S početka ovog vijeka pokušalo se sačuvati to neprocjenjivo naslijeđe od zaborava, kako bi živjelo kao neodvojiv dio nematerijalnog kulturnog nasljeđa. Kroz Društvo za nauku i kulturu Bošnjaka “Ikre” oživljena je tradicija , a posebno mjesto imalo je osnivanje Tamburaškog orkestra pod vođstvom profesorice muzike Edmire Hadžagić, koja kaže:

– Sevdalinka je nastala u okrilju muslimanske malovaroške i gradske tradicije, u nju je utkan mentalitet i filozofija života u gradovima. Prvi izvori o pjesmi sevdalinki  datiraju iz 16. vijeka kada splitski knez Mlecima u izvještaju pominje ovaj pojam. Postoji  i podatak da je prva sevdalinka „stavljena u kajde“ i zapisana notama  1720.  U  19.vijeku  su  etnomuzikolozi  koji su pripadali zapadno evropskoj kulturi bilježili notama melodije sevdalinki.  Veoma važan joj je element improvizacija pri pjevanju, čiji kvalitet zavisi od muzičkih sposobnosti izvođača. Govore o ljubavi, o sudbini,načinu  života, kulturi i tradiciji. Prožete su turcizmima i lokalizmima i pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine, svakodnevice i kulture. Prava sevdalinka vezana je za zvuk žičanih instrumenata saza i tambure, uz pratnju ritmičkih instrumenata daira i tarabuke. U 19. vijeku harmonika postaje pratnja pjevačima sevdalinke što unosi i novi način improvizovanja i ukrašavanja u pjevanju.  Danas je sevdalinka pojačana elektronskim napravama, pjeva se svakako, i ko zna i ko ne zna, i to narušava duh same sevdalinke. Najmanje su sačuvane uspavanke, obredne i običajne pjesme. Svatovske pjesme koje su bile vezane za običaje i faze rituala se gotovo potpuno gube sa mijenjanjem tih rituala. Slično je i sa starogradskim, varoškim pjesmama, koje se u našoj sredini počinju pjevati početkom 20.vijeka. Starogradske pjesme nastaju pod uticajem zapadno evropske kulture i umjetničke muzike. Te pjesme stvaraju i kompozitori Stanković, Marinković, Binički,  na tekstove značajnih pjesnika: Jakšića, Šantića, Ilića, Zmaja, Radičevića. I starogradska pjesma je ljubavna i govori takođe o urbanom načinu života. U starogradskoj muzici prisutni su zapadno evropski  muzički obrasci  ali na nju utiču i sevdalinke i romanse  a kasnije i šlageri. Nažalost, i jedne i druge pjesme, dio tradicije i kulturnog nasljeđa sve brže nestaju iz kolektivnog sjećanja.  Pjevanje starogradskih pjesama, kao i sevdalinki, ugrozile su elektronske naprave, ozvučenja i svakakvo pjevanje bez razumijevanja teksta, melodije  i autentične emocije. Potiskuje ih novi način života u kome nema dovoljno vremena za druženje, za „polagano“ i „odmereno“ uživanje, za ono što je dugo bilo prisutno, a zvalo se „ćeif“ i „akšamluk“. Nestaju jer se više ne pjeva iz duše, da se ne čuje dalje od avlijskog praga ili intimnosti društva. Time se gubi i povezanost sa tradicijom koja je bila suština identiteta naroda sa ovih prostora, kaže profesorica muzike Edmira Hadžagić.

Ih Sevdalinka i gradska pesma 6

Posljednji veliki događaj u Prijepolju, prije nekoliko godina, bio je koncert Damira Imamovića, koji istražuje sevdalinku, pokušava da trajno sačuva pjesme i način pjevanja ali i da ga obogati novim muzičkim aranžmanima. On je i rekao da je najvažniji upravo odnos prema budućnosti jer tradicija se ne njeguje samo „žalovanjem za prošlošću“ već stalnim istraživanjem  koje može da otkriva nešto novo.

Indira Hadžagić

projekat
Podelite tekst:

ОСТАВИ ОДГОВОР

Молимо унесите Ваш коментар
Молимо унесите Ваше име