Kafane, mehane, kahve, gostionice i hoteli bili su “multikulturna” i “multinacionalna” mjesta druženja kroz vijekove i generacije. Mnogi gradovi čuvaju i njeguju ta “kultna “ mjesta koja su često i simboli tih gradova jer pričaju istoriju. Sa novim vijekom Prijepolje je ostalo i bez svojih kafana i bez svojih hotela.
Baš kao i u velikim, tako su i u malim gradovima, varošicama, kafane bile uvijek mjesta za druženja, susretanja, mjesta za ugovaranje i dogovaranja, za razonodu, za razbibrigu, za upoznavanja, za romanse i mnogi se gradovi diče svojim kafanama koje traju vijekovima. Maze ih i paze jer su odavno simboli grada. Ali, s novim vijekom, sve to što se njegovalo kao da postaje “smetnja”, jedan višak nad kojim lamentiraju samo “starci” koji ne vole promjene ili ono malo ljudi od znanja i struke koji upozoravaju ali se njihov glas slabo čuje.
Tako ćemo krenuti od vrlo starih anala u kojima su, gle, zabilježene i prve kafane u tako neznatnom mjestu kao što bijaše Prijepolje. Prema dubrovačkim spisima, još u 15.vijeku postojala je kafana izvjesnogVukše Dragića koji je putnicima karavana što su prolazili, pružao ugostiteljeske usluge i to je prvi poznati ugostitelj iz ovog kraja. Ugostiteljstvo se razvijalo u skladu sa vremenom, kroz postojanje hanova, konaka, mehana, kahvi i kafana. Sa dolaskom Austrougara 1879.godine počinje da se mijenja to što se do tada smatralo ugostiteljstvom. Tako su Srbi držali kafane, dok su Bošnjaci uglavnom držali kahve, u kojima se nije točio alkohol. Te kahve, bile su zanimljive jer su odražavale i sam duh jednog naroda. Da je to tako, kazuju mnoge priče o “njenom veličanstvu” kafi ili kako se u Prijepoju nekad govorilo-kahvi. Kažu da postoje tri ceremonijalno različite vrste kafe:dočekuša, razgovoruša i sikteruša.
Zulfikar Zuko Džumhur, taj jedinstveni hodoljub i umjetnik zapisao je:”Ova se kahva tuca i pije ko može, ko smije”!On je ostavio čitav spisak nadimaka koje je dao kafi: krmeljuša, dibekuša, dočekuša, razgovoruša, šutkuša, dremuša, merakuša, rastjeruša, srkletuša, doljevuša”…A Prijepolje je početak 20.vijeka dočekalo sa 20 kafana, 10 mehana, 8 hanova i 4 konaka. Najpoznatije kafane držali su:Niko Hadžipetrović, Đorđe Stanišić, Niko Hadžileković i Savo Obućina, a najpoznatije mehane bile su:crkvena i beledijska. Pred Drugi svjetski rat Prijepolje je imalo i četiri hotela, a zvala se:Jugoslavija, Korzo, Kasina, Lovac. Prema evidenciji načelstva Mileševskog sreza 1936.godine u Prijepolju je čak 40 ugostiteljskih radnji, a vlasnici bijahu:Jefto Rakitić, Miloš Perić, Avram Nestorović, Petko Đerić, Milivoje Ćebedžić, Ćamil Čičić, Adem Kratović, Hakija Gizda, Adem Hadžifejzović. Kahvi, kojih je uvijek bilo barem desetak, najpoznatiji vlasnici bili su:Suljo Kadribašić, Smajo Džidić, Mehmedalija Hodžić, Rušid Čakarević, Avdo Čuturić, Anka Petrović. Bilo je svakojakih kafanskih priča koje se prepričavaju o zadimljenim prostorima gdje se svašta događalo, a kažu da je bio običaj da kad se dođe u grad u kafanu, pridošlica treba da plati članstvo među građane-bardakom rakije. U kafanama je svega moglo biti ali Prijepoljke u kafanu“zadugo“ nisu ulazile.
Narodna vlast nije voljela da se “široke narodne mase” ponašaju nedisciplinovano, pa su slali svoje “žbire” kako bi saznali šta to narod priča kad popije koju više. Biješe osnovano i Društvo antialkoholičara, koje se obrušilo ne samo na one koji po vazdan sjede po kafanama, već i na emancipovane žene. Biva, da bi “dokazale da su moderne i emancipovane i kulturne, neke drugarice lumpuju po hotelima i to do sitnih sati i još sve same plaćaju”! Slabo se primila kritika. I omladinci počeše zalaziti i družiti se po kafanama, pa je osnovano i Društvo trezvene omladine. Na Brijegu je bila čuvena bašta gdje se plesalo kad počeše da dolaze “okretne” igre a svirao se šezdesetih čak i džez. Pamtila se Nolova kafana i mala Ramagina kahva. Onda je otvoren Hotel “Polimlje” najreprezentativniji hotel u cijelom kraju. Bile su tada popularne “vesele večeri”. Na tim večerima bivalo je nekad toliko veselo da se pelo po stolovima i od “derta” se cijepale košulje. U Prijepolju je 1953.formirano Ugostiteljsko preduzeće “4.decembar” koje će renovirati Hotel “Jugoslaviju” i prozvati je “Turist”. Počeše stizati putujući kafanski orkestri sa obaveznom pjevačicom. Društvo trezvene omladine nije imalo utjecaja na svoje očeve što su zalazili da bulje u zanosne platinaste ljepojke sa onim haljinama izrezanim sprijeda, a zategnutim pozada, da bi se vidjelo sve što treba vidjeti. Poslije je i omladincima omiljena pjesma bila:”Svud se dičim što na baba ličim”. Konobari su bili veoma popularni jer su bili “neraskidivo vezani” sa stalnim gostima, a hvatanje u koštac sa gostima kad pretjeraju bilo je “u opisu posla” ugostiteljskih radnika koje su iz milošte ponekad zvali i “kelneri”. Sve bi počinjalo sa:”Donesi nam ovo isto”, a završavalo zajedničkom pjesmom konobara i gostiju. Privlačile su se stolice, znalo se gdje se koje društvo i kada okuplja, konobari su umjeli vješto da prepričavaju anegdote koje su trajale duže od života gostiju koje je grad i pamtio po njima. Bijaše to sve bezazleno, sve u ime šale, druženja, razonode, zabave. Šezdesetih godina na Glavnoj ulici je otvoren Dom omladine u kome je bilo zabranjeno točenje alkohola ali kratko, jer su počeli da dolaze svi koji su mislili da nije red da na najljepšem mjestu u gradu sjede naka”đeca” i igraju šah. Tako Dom omladine postade najpopularniji za sve generacije. Bilo je nekoliko domaćih orkestara koji su svirali popularne pjesme, one “s radija”, sve je manje bilo dertli pjesama, starogradskih i sevdalinki.
Dom omladine postao je Gradska kafana. Trajala je i bila omiljena sve do prije petnaestak godina kada su je zaključali i od tada objekat na najljepšem mjestu, sa izvanrednom terasom na Glavnoj ulici, u srcu grada, propada. A kafane su obilježile ta gradska druženja u sredini koja se nikada nije dijelila, jer su kafane bile “multinacionalna” i “multikulturna” sjedišta. Sa izgradnjom magistralnog puta koji je vodio na more, počele su da niču “privatne” kafane, šoferskog tipa. Bilo ih je na desetinu. Tu su mnogi završavali svoje “noćce tavne”. Ali za gradske “noćne tice” bila je “Evropa” koja će osamdesetih godina biti prava “poslednja šansa”. U međuvremenu, Prijepolje je izgubilo i svoj glasoviti Hotel “Polimlje” koji je imao dvije terase. Jednu okrenutu ka korzou, a drugu ka Limu. Bilo je to”nešto” za tako jedan mali grad koji je postajao sve veći. Sagrađen je Motel “Park” u Vakufu koji je imao najmoderniji enterijer, izvanrednu veliku baštu, ekspres restoran. Tu će doći, po nagovoru šefa sale Mila Rakitića, eminentni kuhar Lazar Marić koji je radio na Svetom Stefanu, Prijepoljci su dolazili porodično na ćevapčiće i sladoled. Osamdesetih godina sve će to zasjeniti Hotel “Mileševa” koji je dobio “visoku B kategoriju”. Tada je cijeli grad tamo počeo da odlazi na večere, na zabave, na svadbe, na dočeke novih godina. Igralo se, plesalo se, družilo se, promovisale su se nove haljine, posljednja moda…
Ali, polako će novi talas novih navika isprazniti takva mjesta. Zamjeniće ih kafići. Sredinom osamdesetih bilo ih je mnoštvo. Mladi nesputani svijet koji je stasavao uz “Paket aranžman”, “Azru”, novi talas i pank, nije dao pardona. Nestajala su imena čuvenih konobara. Po koji kafić ostaće upamćen. Bijaše to “Ferari” Mirsena Ćupovića ili “Adi” Adnana Sadagića kroz koje je u Prijepolje ulazio duh ondašnjih velikih gradova. Ali sve se mijenjalo, pa i pogled na kafane. Jedna po jedna je zatvorena. Hotel “Mileševa” je zaključan i ostavljen da propada iako je “privatizovan” prije neku godinu. Hotel “Park” je djelimično “spašen” i otvorio je svoja vrata za zabave svake vrste, ali su to sada mahom “privatna” druženja po pozivu. Od kahvi ne osta ni jedna od kako je umro Libe Poturak koji je u Prijepolju otvorio i prvi kafić po uzoru na one što su bili popularni u Sarajevu sadamdesetih godina.
Novo vrijeme ne mari za ono što je bilo sastavni dio grada, što je trajalo kroz decenije i svjedočilo o kontinuitetu, pričalo o ukusima i mjerama nekog doba. Sada za to nema sluha. Ta “kultna” mjesta jednog grada su ili nestala ili zaboravljena ili zaključana i o njima novi žitelji, a posebno mladi, ne znaju ništa.Mnogi od tih objekata postali su “ruglo” jer su prepušteni “zubima” onih koji ne mare za kulturu sjećanja i njegovanje vrijednosti. Malo ko bi mogao razumjeti kako je moguće da u jednom tako malom gradu koji je imao hotel sa bazenom, u kome su bili mozaik i tapiserije renomiranih svjetskih umjetnika, sve to bude dovedeno do stadijuma raspadanja?
Rekonstruisati, revitalizirati, sačuvati, njegovati, to je posao onih koji su i sami njegovali svoje obrazovne, društvene i kulturološke kapacitete. Njih je, na žalost, ostalo veoma malo. I nemaju uticaja na opštu klimu “brisanja”.
TEKST I FOTOGRAFIJE: Indira Hadžagić