Почетна ПРОЈЕКТИ SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI „SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI“: KORZO ILI URBANI ŽURNAL JEDNE ČARŠIJE

„SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI“: KORZO ILI URBANI ŽURNAL JEDNE ČARŠIJE

27
0

Glavnom prijepoljskom ulicom s prvim mrakom tišina se navlači kao pelerina. Ne čuju se glasovi poznanika, ne razmjenjuju se pozdravi i ona prisna dobrosusjedska pitanja: „Kako si, šta ima kod tebe, kako kući, pozdravi svoje“… Grad više nema uvid u život svoga grada kao što ga je imao na korzou na kome su se raspoznavali mirisi, ukusi i stil života svakog grada u svojoj posebnosti.

 U svakom gradu i varoši postojale su najprestižnije ulice, nekad su ih zvali “glavne”.  To je poznato parče čaršije „prostor slobode“, u kojem se najintenzivnije odvijao život.  Svako mjesto je imalo tu svoju dušu i svakome je svoja duša bila na korzou. Te ulice obrasle u vrijeme i priču, pune legendi, kazivanja, prizivanja, kolektivnog pamćenja i sjećanja danas su ulice zaboravljenog vremena.

Kad je počelo da se korzira glavnom prijepoljskom ulicom teško je odrediti. Pa, ipak, cio jedan život kasabe skrivene među brdima početkom 20 vijeka, stao je na tu ulicu koja je označavala dio grada koji se nazivao čaršija. Tu se trgovalo, tu su majstori zanatlije privređivali, tu se gostilo po gostionama, aščinice su bile zgodne za počastiti ručkom prijatelje i poslovne partnere. Ženama nije bilo mjesto u čaršiji, bio je to dugo muški svijet. Zapis veli da je tako početkom  20. vijeka prijepoljska čaršija imala čak stotinjak dućana. Ko se šetao teško je reći ali malobrojne fotografije iz tog doba  govore da su se priređivale tu i tamo zabave, po neki igrokaz, da se i tamburalo uz tamburu, da je neki Čeh sastavio bio čak i pleh orkerstar.

Između dva rata kad se ona kasaba u varošicu premetnu, malo živnu i život, počeše se otvarati hoteli i kafane, a kinematograf je svraćao u glasovitu „Kasinu“ gdje su se uz meze i piće prikazivali filmovi.

Da li je riječ „korzo“ došla sa Italijanima koji su tokom rata zaposjeli majušni grad, ne zna se ali se nekako uklapalo jer označava glavnu gradsku ulicu, izlog grada, šetnju velikog broja osoba, povorku iskićenih kola. Zato je “korzo” uvijek toliko nalikovao onom iz Riminija, onom kod Felinija. Ne zove li se taj flm(nimalo slučajnio) “Sjećam se”  ili „Amarkord“…

Ali, šta god da je davalo miris i ukus toj čaršiji, sve kao da se promijeni kad je izgrađena zgrada u kojoj je smješten prvi i jedini prijepoljski bioskop. Biješe baš tu nekako gdje se završavao krug korzoa i gdje je ulica sa gradske rasvjete ulazila u mračni drvored prijepoljskih kestenova. Bioskop je postao centar svijeta glavne prijepoljske ulice na kojoj se od tih pedesetih godina prošlog vijeka svako veče korziralo, odnosno šetalo od prvog sutona do onog doba kad veče prelazi u noć. Šetalo se čim malo okopne veliki snijegovi, pa sve dok ne počne sjeverac i najčuveniji  kesten iz kraja prestane da se prodaje, pa nemaš više čime prste zagrijati.

Čim bi počeo korzo, sa razglasa bioskopa krenula bi muzika. Sve sami radijski hitovi mogli su se čuti sa singlica koje su puštali majstori od Bioskopa „Sutjeska“ koji je bio prozor u sve svijetove. Ta muzika postajala je dio mladalačkih okretnih igara u Omladinskom domu .U istro vrijeme, filmovi su diktirali i modu. Malo brčića nije bilo zgorega fazonirati ukoliko se Aleksanadar Gavrić uzimao kao romantiči junak i uzor, nešto kao domaći Klerk Gebl. S druge strane, ko je imao više mačo stila, nalazio je načina da podigne kragnu balon-mantila i natuče šešir na lice kao Hemfri Bogart. Djevojke su, pak, šetale ruku pod ruku, smijuljile se i došaptavale, u cicanim haljinama, soknicama i sandalama. Još su većinom bile crkne, jer su crnke bile i Silvana Mangano u „Gorkom pirinču“ i Sofija Loren u „Ćoćari“. Plavuše će stići kasnije.  Bračni parovi su se držali dostojanstveno, već obezbedivši svoje mjesto na korzou, koje je značilo uljudno pozdravljanje i otpozdravljanje. Stariji bi svraćali ljeti na terasu Hotela „Polimlje“, a mladjarija bi radije išla na baklavu i tulumbe ali prije svega na najčuvenije đevreke na svijetu kod čika Ahma u slastičarnu.

U bioskop je išla starija omladina, oni što su već bili maturanti ili studenti, mladi radnici, omladinski prvaci, mladići za ženidbu, udavače i nešto rjeđe bračni parovi koji su rezervisali kod čika Joka Matovića mjesta u ložama. Klinci bi dolazili u biskop nedjeljom u podne, kad je bila projekcija za đake. Obično bi se skupila družina iz jedne ulice ili kvarta i zauzela bi cio red navijajući u napetim scenama kaubojskih filmova ili filmova o Tarzanu. U bisokopu su bile priredbe, dolazili su da pjevaju poznati radijski pjevači zabavne muzike i sevdalinki.

Taj prijepoljski korzo počinjao je od Velike džamije, pa se spušao nizbrdo duž čaršije u kojoj je sve manje bilo zanatlija, a sve više radnjica jednog novog vremena, čiji su izlozi bili po ukusu tog vremena. Djevojke su šetale obično po dvije, mjerkale đuvegije koji bi šetali rjeđe jer su se rađe okupljali u društvima sa obje strane korzoa. Svako društvo imalo je svoje mjesto. Jedni su stajali kod Omladinskog doma, drugi kod Pošte, treći kod Gradske čitaonice, četvrti kod Hotela „Polimlje“, peti kod preduzeća „Rad“. A kad se ono otvorila fabrika „Iris“ na korzou, e, tada se čekalo da nekoliko stotina djevojaka krene poslije deset sati kući iz druge smjene, te su se mnogi momci tako i ženili, čekajući svoje izabranice s druge strane kapije.

Tu, na prijepoljskom korzou na glavnoj ulici, bile su smještene sve važne institucije grada. Zgrada opštine, zgrada turske ruždije u kojoj su poslije bile i osnovna i srednja škola, pa onda džamija i crkva, prodavnica Non Stop, Omladinski dom gdje su priređivane  nezaboravne igranke, zgrada Komiteta gdje su donošene sve važne odluke u jednom vremenu koje je trajalo pola vijeka, tu je bila Gradska biblioteka sa čitaonicom, pošta, fotografske radnje majstora Mike Svičevića i Šahina Zekića, časovničarska radnja majstor Djoka Stanišića, Manjova pekara, poslastičarnica Ahma Eminagića, knjižara, glasoviti Hotel „Polimlje, krojačke radnje majstora Milana ,Ulvije i Jusa, obućarska radnja majstor Jusa Bišića, brijačnica najboljeg haromikaša u kraju Bimba i prvi frizerski salon za dame Ferida i Hidajete Hadžagić, gdje su prve industrijske radnice iz ovog kraja poslije rata odsjekle prvi put svoje pletenice i zamijenile ih moderenim ondulacijama i trajnim frizurama.

Korzo na glavnoj prijepoljskoj ulici bio je mjesto za zaljubljivanje. Ali kako je čaršija uvijek bila budna, a s prozora iz mraka vrebale urokljive oči gradskih torokuša, dogovaralo se pogledom, osmjehivalo neprimetno, a davao tajni znak koji je značio da se šetnja barem jedan krug produžava i iz svjetla bioskopske zgrade uđe u mrak drvoreda gdje se nalazila čuvena zgrada šumskog gazdinstva. Tu, u mraku, učili su se prvi poljupci i palile prve cigarete. To bila ulaznica za svijet odraslih. Tako se činilo.

 Šezdesete godine minulog vijeka su odnjegovale generacije buntovnika, onih što su u grad pronosali prve „rifle“ kupljene u Trstu, karirane košulje, a korziralo se bogami i bosonogo. Djevojke su skratile suknje do dužine koja je bila neizdrživa za tolerantne aršine gradskih ogovarača, lokalnih nadžak babetina, drndara i jezičara. Ali djevojke se i u farmerke uvukle, kose se pustile niz ledja, a najizazovnije su barabar s vršnjacima na korzou uz gitare i pjevale. I poeziju pisale. I recitovale.

 Korzo je još bio mjesto druženja, mjesto gdje se razgovaralo, gdje se ogovaralo, gdje se postavljala rang lista najljepših, najbolje odjevenih, najuobraženijih, najpodatnijih. Još se čekala igranka subotom, da se zapleše uz zvuk koji počeše da nameću Dule, Zeko, Mane kad ono osnovaše VIS „Beli andjeli“. „Tužna su zelena polja“ i čuveni Manov solo „Hiljade milja stotine milja sada razdvajaju nas“…

Sedamdesete godine su donijele prve hipije na prijepoljski korzo, sve više studenata dolazilo bi da na korzou promoviše ono što su vidjeli u velikim gradovima Jugoslavije po kojima su studirali. Muškarci pustiše kose, djevojke skinuše grudnjake, u bioskop je pozivala muzika Nina Rota ali i songovi iz „Ljubavne priče“,  „Lovca na jelene“, „Devojke koju sam voleo“, „Kose“…Korzo se poče skraćivati. Niko više nije mario da se penje uzbrdo, već bi nekako radje zaokrenuli tamo kod malog parkića gde se do kasno u noć sviralo, pjevalo, a i pripijalo po klupama. Ljubav se vodila.

Omladinski dom postao je Gradska kafana zgodna za dočeke novih godina matoraca.  Disko večeri su  bile daleko od maršute korzoa, na kraju grada, tamo gdje je prolazio put za more. Tako se na korzou poče sve kraće zadržavati, neki novi mladi su prestali da se furaju na korzo, smatrajući to prevaziđenom zabavom njihovih i onako prevazidjenih roditelja. Prst u oko korzou, navikama jednog vremena, zabila je generacija kafića koja je s prezirom i podsmjehom gledala na romantično kruženje radi kruženja. To kao da je s korzoa otjeralo sve one koji su vjerovali da imaju s kime ostati još mladi u gradu koji je postajao sve stariji i koji se stidio svojih godina jer se u provinciji vrlo brzo postane star i prekobrojan na mjestima koja se smatraju mjestima za mlade. Grad se sve više sužavao kako se širio i primao neke nove navike sve brojnijih koji su osvajali prigradska prostranstva.

Bioskop je još odoljevao s početka osamdesetih, ali se sve rjeđe svraćalo kad ono autobusku stanicu iz centra grada preseliše na periferiju, kad se hotel iz centra grada preseli  preko mosta, i kad se otvori velelepni Dom revolucije u koji svi pohrliše. S korza nestade i Gradske čitaonice, a bioskop na kraju ugasi svoju muziku jer za singlice više niko nije mario…

I tako glavna prijepoljska ulica s prvim mrakom polako zatvara svoje radnje, tišina se navlači kao pelerina. Niko ne prolazi, ne čuju se glasovi poznanika, ne razmjenjuju se pozdravi i ona prisna dobrosusjedska pitanja „kako si, šta ima kod tebe, kako kući pozdravi svoje“…Ne čuje se ništa. Grad više nema uvid u život svoga grada kao što ga je imao na korzou na kome su se raspoznavali mirisi, ukusi i stil života svakog grada u svojoj posebnosti. Kad je neko dao fajront toj urbanoj navici korziranja? I ko je taj neko ko je zatvorio vrata korzoa kao urbane institucije? Svi sliježu ramenima. Oni koji su korzirali s nostalgijom pričaju priče koje su često previše uljepšane ali to je pravo onih koji se sjećaju da svoje uspomene oživljavaju s onoliko doze mašte koliko je to dovoljno da se život ne bi sasvim obesmislio i zarozao do srozavanja.Oni koji su nekad buntovnički prezirali smiješnu naviku da se vrti u krug i bude pred očima provincijske ogovaračke javnosti, kao na tacni na tom korzou, tvde da je njihova misija imala smisla i da je korzo bio lažna slika grada koji je prestajao da ušuškava svoje žitelje  toplinom dragih poznanika.Oni koji samo znaju priče o korzou njima ništa nije jasno jer šta znači za njih grupno šetanje kad za šetanje nema vremena, kad je sve podređeno noćnim susretima  i životu„dvesta na sat“?

Ko je dao fajront korzou u Prijepolju? A zašto onda ne šetamo?  Pa, zato, što rođeni  poslije osamdestih nemaju pojma o čemu to pričate. Oni najmlađi nisu ni čuli za korzo, ne znaju ni gdje je „glavna ulica“ jer njima je „glavno“ samo ono gdje se oni kreću. Tako nestaje sjećanja na urbani život ili kontinuitet življenja. Kultura sjećanja je, ne zaboravimo, uvjek suprotna nekulturi koja se ne sjeća i lako zaboravlja.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Indira Hadžagić

Podelite tekst:

ОСТАВИ ОДГОВОР

Молимо унесите Ваш коментар
Молимо унесите Ваше име