Bivalo ih u svakoj bašči i avliji u gradu, obično ispod kakvog prozora, pa kad se ujutru il predveče otvore, pogled padne na katmer, taj sitni karanfil, a u sobu uđe opijajući miris. Danas se rijetko mogu gdje vidjeti. Ne samo ti karanfili, nego i ruže od kojih se pravi “đulbešećer” i đurđini i šeboj, kadifice i sedefotice, fizlidžen cvijeće. Zaborav ih skrio, baš kao i avlije i bašče koje nestaju kao dio urbanog naslijeđa
Svaka kuća u gradu imala je svoju avliju i(ili) svoju bašču, a u njima je bila visoka i niska vegetacija. U kuću se ulazilo kroz avlijsku kapiju, koja je gotovo uvijek imala prirodnu boju drveta, ukrašena kovanim željezom, a avlije su bile popločane riječnim oblutkom. Sadnja biljaka bila je zasnovana na dugogodišnjoj praksi i iskustvima, pa se vodilo računa o mjestu sadnje zbog specifičnih potreba određene biljke za vlagom i svjetlom. Cvijeće u avlijama sadilo se u pervaze (kamenom odvojene cvjetne gredice uz zidove u obliku pravougaonika, obično okrenute prema istoku, kako bi cvijeće dobilo dovoljno sunčeve svjetlosti) i čičekluke (kamenim oblucima kružno obrubljeni prostori za cvijeće). U čičekluke se obično sadilo žbunasto bilje: šimšir, vilina kosa, poneka plemenita voćka, najčešće kajsija, a u pervaze, sadilo se uglavnom sitno cvijeće: latife, katmeri, zumbuli, kna, prkos, carevooko, lale, ili krupnije: božur, kasumpaša, zambak,. Uz avlijski zid pružala bi se vinova loza, a od ostalih penjačica bršljan, te nezaobilazne ruže.

I, tako, u tom ambijentu, gledalo se smjenjivanje mjeseci i godišnjih doba, jer se po cvijetu to najbolje raspoznavalo, a nikakvog srkleta ni “stresa” ne bi bivalo. Nije da još nema onih koji dobro pamte odrastanje u takvim avlijama, koji su se igrali u komšijskim baštama baš tu, u sred Prijepolja, u srcu grada. Polako, nestaju bašte i avlije, sve je rijeđe cvijeća što ih je krasilo, iako je i to karakteristika i odlika tradicije koju kultivisani žitelji njeguju i čuvaju jer govori o identitetu ali i o trajanju, o poštovanju onoga što smo gradili i u šta su utkani napori, trud i kultura jednog grada i podneblja. No, tako to rade neki srećniji, ne nužno i bogatiji, a na ovim prostorima se uglavnom zaboravlja, satire, ruši i gradi za uvjek nove novajlije koji žele da se istaknu, a da ništa prije toga nisu naučili o onom što bijaše.

Tako je priča o cvijeću složenija jer zaborav skriva ne samo avlije i bašte po sokacima, koje nestaju preko noći, a zamjenjuju ih graditeljski apetiti novih neimara kod kojih prostora za cvijeće i mirise odavno nema. Nestaje tako i znanje o nazivima i karakterističnim cvjetovima koji su pričali priče.
Rekosmo, ruže su bile nezaobilazne u avlijama i baščama prijepoljskih prorodica kroz vijekove. Prepoznatljivi miris širio se početkom juna prijepoljskim sokacima. Gotovo da i nije bilo kuće koja ih nije imala. Na svim prozorima osvanule bi tegle sa laticama tih ruža koje su na suncu dobijale sve tamniju boju. Rano ujutru, s “prvih zora” uz prvu kafu, na verandi ili u avliji, pio se sok od ruža. Zvali su ga “đulbešerbe”. Predveče, kad umine žega, sjedilo bi se ispod krošnje kakve jabuke, šljive ili trešnje, pa bi se posle smirivanja poslova, u smiraj dana služilo ono jedinstveno i ni sa čim po ukusu i mirisu uporedivo slatko od ruža ili “đulbešećer”.

Sve su rjeđe prijepoljske avlije u kojima se još mogu naći ove posebne ruže, nježno roze, čiji bogati grm pravi i hlad, a još su rjeđi prozori na čijim solbancima stoje tegle u kojima sunce od latica ruža “spravlja” najukusniji prirodni sok, nenadmašan za ljetnje rashlađivanje.
A ko nije snivao taj san o ruži?!Jedinstvena ljepota ovog cvijeta čini i svijet ljepšim. Nije ona samo cvijet, najljepši i najmirisniji ukras. Ona je i inspiracija kulinara svuda, od nje se prave najprefinjeniji prelivi za birana jela, koja su sofisticirana do mjere koja predstavlja samu apoteozu uživanja. Tako se stigne i do tog đulbešećera, čiji recept predstavlja sve više pravu malu tajnu, kao što uostalom tajna jeste i ljubav koju ruža simbolizuje. Ruža je opjevana u pjesmama, ruža je sinonim, inpsiracija, ruža je san o uzvišenoj ljepoti života. Veliki pjesnici su doprinijeli toj mističnosti i širenju sna o ruži. Svakako jedan od najvećih je Dželaludin Rumi. On je ispjevao:” Ako je tvoja misao ruža, ti si ružičnjak, ako li je trn, ti si granje za potpalu”.Hafiz je jedan od najvećih persijskih pjesnika i u svojim čuvenim gazelama napisao je: „Ima li gdje ruže da nema trnje”?! Ali “i ples vitkog čempresa i umilnost ruže, ako nema ljubavi, što mogu da ti pruže? I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama, bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama”.
Ruža iz malih bašča, kao simbol trajanja, kao simbol okupljanja, kao simbol ljepote, tananosti, nepretencioznosti, do u snu. Mirnoća koje više nema, vrijednosti koje nisu odoljele iskušenjima vremena koje nema vremena za ruže, osim s povodom, a povodi su kratkotrajna sreća. Tek dnevna. Đulbešećer ruža širi svoj grm i svoje cvjetove još samo u po nekoj prijepoljskoj bašti. Slatko od ruža rijetko ko pravi. Rijetko se i prinosi jer nema više onih večeri u kojima oživljavaju bašte prepune komšijskih priča iz kojih se saznaje sve što se dogodilo i što se ima ikad dogoditi, iako se čini da se ama baš ništa i ne događa. Čitava jedna generacija koja je navikla njegovati ovu ružu u vrtu, odlazi i sa njima nestaje i ruža. Uostalom, kao i one pjesme što su se istiha pjevale:”U đul bašti, kraj šimšira” ili “Evo, ovu rumen ružu, iz mog skromnog perivoja”…

I tako, kao čuvarka đulbešerbeta i tajne spravljanja đulbešećera, od koga se pravi jedinstvena baklava čiji recept ne dajem, zagledam ono što je preostalo od prijepoljskih bašča. Mnogo je ruža ali đulbešećerke nema. Tek po koja, skrivena od pogleda, tek po koja ispod prozora koji se odavno ne otvaraju. Sjetim se, kad bi majstori završavali kakvu sitnu popravku, a uvijek je imalo toga u kućama, a valjalo je obaviti na vrijeme, , iznio bi se “himber”, a majstor bi kazao:”E, vala, razgali mi dušu”…
I dođe mi ona pjesma:” “Na svakom sam ćepenku kafu popio i rahatlokum na česmu spustio, Kazandžije kucaju kao da ne mogu da nađu pravi ton.Kurikaju sajdžije sahat na kuli, zildžije štimaju zvon. Halači češljaju pamuk prstima, ko bakrenu kosu na tvojim prsima, sindžije slatke simite peku, a ja sam stoput prešao rijeku. Da sam, bogdo, tasdžija pa da ti isklešem novi avlijski prag, da se popnem na pendžer čardaklijom lozom i opet budem ti drag. Kaldrmu je uglancala kiša, šuška i miriše kafa iz šiša. Danas kalajdžije sunce kalajišu samo za tebe…Ubr’o sam te djulbešećer ružo…”.

Ali ovo je priča i o cvijetu koji je zaista postao rijedak, a ja, eto, imam sreću da u porodičnoj bašči, u srcu grada, sakrivenoj od pogleda radoznalaca i buke, upravo se brižljivo neguje taj cvijet. Katmer. Delikatan, izdržljiv, a neki kažu i božanstven. Priča o katmeru je zapravo i priča o karanfilu, koga su u Prijepolju, uglavnom zvali “karenfil”. Karanfil je jedan od najstarijih uzgajanih cvjetova, posjeduje vanvremensku ljepotu i odražava duh vremena. Karanfil nosi simboliku ljubavi, fascinacije i različitosti, odiše šarmom i privlači poglede svojim avangardnim izgledom. To je pravo slavlje boja. A kada se nađe tih sićušnih cvjetova na jednoj stabljici u svim nijansama crvene uz nježnost bijele, to je svakako jedinstven prizor. I baš to, taj sitni karanfil i jeste katmer, što je turski naziv za taj raskošni cvijet koga je bilo ama baš u svakoj prijepoljskoj avliji. Bio je zaista omiljeni cvijet,a da je to tako, svjedoče i brojne pjesme u kojima se spominje. Možda neko zna ovu:” Vjetar puše, al-katmer miriše .Draga dragom, sitnu knjigu piše: „Pozdrav tebi, moje milo drago. Pošalji mi, dušu u pamuku, crne oči u šećer narandži, bijele ruke u tankoj hartiji…“ . Ali ovu znaju i još pjevaju i kad padnu u dert, mnogi prolome: “Karanfile cvijeće moje, da sam Bog d’o sjeme tvoje… Ja bih znao gdje bih cvao,mojoj dragoj pod pendžere. Kad mi draga ide spati karanfil ce mirisati, a draga će uzdisati…”. Ali, sevdalinka ne bi bila to što je da nema te tihe tuge, pa pjesma zato zbori:” Karanfil se na put sprema i pjeva,a draga mu konja sedla i plače. Ti odlaziš, mene mladu ostavljaš. Ostavljam te svojoj majci i tvojoj. Šta će meni majka tvoja i moja, aman, aman, kad ja nemam tebe mladog kraj sebe”. Logično pitanje, karanfilu!

Niti pjesma da se čuje, niti katmer da zamiriše, tako vrijeme došlo. Ali naša priča nas vraća na početak. Na karanfiliće koji su nestali iz tradicije i kulture njegovanja cvijeća u ovom gradu. Neko bi mogao reći:”Baš si mi našla vrijeme za cvijeće. Izem ti taj katmer, vidiš li ovaj haufluk”.!A opet, valja znati, da je svaki haufluk u nama, da se širi od nas i da se protiv haufluka u sebi i oko sebe valja boriti, a i miris koji cvijeće širi je jedan od načina.

Pa, da zato završimo našu priču pjesmom: Sjećaš li se kad si lani, na uranku sreće bila, dala si mi jednog dana stručak nježnog karanfila. Ja sam cv’jetak mirisao
kao s tvojih bjelih grudi, bajan miris što no pjesme u junačkom srcu budi”.
Nema ni đurđina. A nekada, svakojakih boja, cvjetali su do kasno u jesen. Kažu da simbolizuju dobrotu. U ono malo preostalih bašta u centru grada, rijetko je vidjeti po koji đurđin. A baš mu je vrijeme. Možda i zato što nekako fali dobrote.

Prijepolje je imalo Društvo esteta, a cilj je bio da grad bude sav u cvijeću, da se njeguju parkovi i drvoredi, što doprinosi i kultivisanju cijele zajednice. Davno to bijaše ali nekako imponuje da je ta ideja u skladu sa definicijom same estetike, a koja glasi:“Estetika je majka etike.Bavljenje ljepotom može proizvesti boljeg čovjeka“. A taj bolji čovjek je onaj koji zna da je “sjećanje” ono što pravi “razliku” između kulture i nekulture. Kultura čuva i poštuje kontinuitet, ona sluša I osluškuje, a nekultura zaboravlja i ne poštuje jer ne zna, a neznanje je najopasniji uništitelj.
TEKST I FOTOGRAFIJE: Indira Hadžagić
