Prijepoljci su imali svoj specifičan govor, način ophođenja i pozdravljanja, bogatstvo lokalizama. Koliko bi ih danas razumjelo nekad uobičajenu rečenicu zanatlija: „Osanisah se. Po dekike, a ni sefte“! Ili mudrost:“Haufluk teški, hegedur s halištima, lejlek s mazlumima, lelehud s đuturumima. Hujčulurmi ti to“! A kad bi ko još rekao:“Kono moja, sandžiboljo“…
Prijepolje je katakteristično po svom govoru bilo decenijama jer su Prijepoljci upotrebljavali i ekavicu i ijekavicu ravnopravno, odnosno u jednoj rečenici moglo se čuti i „lijepo“ i „hljeb“ i „pjeva pesmu“ i “sve se bijeli od snega”. To ima objašnjene u činjenici da je bilo vjekovima u sklopu područja gdje se govorilo ijekavski (hercegovački sandžak) a poslije Drugog svjetskog rata, obzirom da je u Srbiji, kroz obrazovanje u svakodnevnom govoru sve je bivala prisutnija ekavica, pa su Prijepoljci, posebno oni stariji, ravnopravno koristili i ijekavske i ekavske riječi. Izrazi koji su korišteni bili su turcizmi ali specifičnost su još više davali lokalizmi. Početkom novog vijeka, gube se direktni kontakti sa ijekavicom, posebno putem medija(televizija, radio, muzika) što je bilo karakteristično za multinacionalni i multikulturni prostor Jugoslavije. Tako dobro čuvani prijepoljski lokalni i prepoznatljivi način svakodnevnog ophođenja i govora, pada sve više u zaborav. Nove generacije uglavnom govore jezikom tv serija, nerijetko iskrivljenim, sa akcentima koji nisu ni knjiiževni, a ni karakteristični za govor ovog dijela Srbije(zapadna Srbija) koji se smatrao izuzetno čistim, pa su prijepoljska pozorišta dobijala ranije nagrade za scenski govor. Mlađe generacije govore uglavnom jezikom koji serviraju muzički spotovi i drušvene mreže, a koji se sve češće naziva“osakaćeni“. Sve je siromašniji rječnik, a sve prisutniji „novogovor“ sačinjen od skraćenica ili riječi koje ne otkrivaju svo bogatstvo nijansi u govoru. Primjer je „super“ ili „prelepo“ ili „cool“, a kroz moderne tehnologije ušli su mnogi izrazi koji su lišeni dubljeg značenja. Lokalizmi čine svaki jezik bogatijim i nijanse lokalizama upravo su doprinosile onoj finoj posebnosti koja je odražavala identitet ne samo etničkih grupa već i mikro područja. Govor je uostalom suština svakog identiteta i bez jezičke posebnosti nema ni posebnosti nacije, ni naroda, ni zajednice.

Prisustvo turcizama na ovom prostoru je sastavni dio jezika i Bošnjaka i Srba. I u srpskom i u bosanskom jeziku u aktivnom rječniku postoji razmjerno veliki broj turcizama koji su se potpuno integrisali u sistem tih jezika i izgubili obilježja “posuđenica” ili “tuđica”. Takve su riječi, na primjer: čekić, ćilim, dušek, duhan, džezva, jastuk, kašika, kopča, bubreg, kula, makaze, meze, pekmez, šećer. Naveli smo samo jedan broj riječi koje nemaju sinonime, pa predstavljaju opšteraširene imenice za predmete i pojave iz svakodnevnog života. Osim toga, brojni turcizmi zadržali su se, pa i premda nisu našli svoje mjesto u standardnim jezicima, ti turcizmi, bilo da su pojedinačne riječi ili izrazi, i danas se koriste u govoru.

Turcizmi su u bosanskom i srpskom jeziku prisutni u više semantičkih polja. Ima ih u nazivima za odjeću, hranu, pokućstvo, zatim u religijskom diskursu, u jeziku usmene kulture. Da li se može govoriti o nekom specifičnom dijalektu, teško je bez naučnog konsultovanja i istraživanja o tome govoriti, ali Prijepolje se veoma razlikovalo po svom govoru od susjednih gradova. Danas, većina mlađih od 40 godina teško da bi razumjela značenje pojedinih riječi jer su one gotovo potpuno nestale iz svakodnevice i svakodnevne nekad uobičajene komunikacije na ulici, u komšijskim razgovorima, pozdravljanju, u kafanama, na zabavama, posijelima. Nešto se još uvijek zadržalo kroz sve rjeđe upražnjavane običaje, posebno religijske koji dominiraju posljednjih decenija ili kroz sevdalinke, tradicionalne pjesme ali na žalost značenje mnogih riječi više se ne zna. Vrlo je ilustrativna priča o koncertu nekada veoma popularne muzičke grupe “Zabranjeno pušenje” gdje je brojni mladi svijet otišao, uz put učeći “repertoar”. Tako je čuvena pjesma (naslov albuma) “Dok čekah SABAH sa šejtanom” dobila naziv “Dok čekah SABAT sa šejtanom” jer za riječ “sabah” mnogi nisu nikada čuli, niti znaju značenje. Tako je i sa tradicionalnim pjesmama koje se sve manje pjevaju. Malo ko bi znao šta se krije iza nekad veoma popularnih stihova veoma popularne pjesme:”Kaharli sam, večerala nisam…”. Dakle, “kaharli” bi se prevelo kao “zabrinutost”, a nekad se nije imalo potrebe prevoditi jer je riječ bila u svakodnevnoj upotrebi.
PRIJEPOLJSKI RJEČNIK ZABORAVLJENIH RIJEČI I IZRAZA
Nestajanje jezičkih finesa i posebnosti znači gubljenje identiteta, nečega što je karakteristično za grupu, zajednicu, određeno mjesto, određeni grad ili neki veći prostor. Kako bi se mogao razumjeti danas jedan mini-rječnik karakterističnih imenica, glagola, pridjeva, priloga, uzvika, koji bi se mogao nazvati “Prijepoljski rječnik zaboravljenih riječi i izraza”: ačik, ašik, alčak, aferim, asli, arsuz, avaz, azgin, balafurdija, basamak, baška, bauljati, bazditi, bahsuz, barabar, begenisati, belaj, berićet, bezbeli, bilmez, bir iladž, bildisati se, boščaluk, bukadar, čamiti, čehra,čekmedže, ćemane, ćefnuti, ćahat, ćosati, ćumez, ćutek, dibidus, divanija, dirindžiti, deder, degenek, dekika,denjiz, davranisati se, dokundisati, dokusuriti, drangulija, duduk, duvar, džāiz, džidža, dženabet, džiber, džokar, đerdan, đugum, đul, đuturum, evlad, ešek, fišek, furtutma, fukara, fušeraj, gondža, haber, hablešina, hadalj, hadum, hair, hāl, hasta, hatar, hava, hašlama,hegedur, hefta, helać, himber, hise, hizmet, hošaf, hošgeldija, hujčulurmi, ibret, ibrik, insaf, insan, išaret, jabana, jagma, jangija,jazuk, jemek, jordamiti se, kapidžik, kijamet, kolajluk, kobajagi, kofrčiti, kondure, kuditi, kusur, leđen, lezet, lokum, mahsuzija, mantati se, maslati, maštrafa, marifetluk, mavi, medet, merak, mendilj, miva, mufljuz, muftač, muhanat, ofrlje, ofursatiti, osanisati se, parmak, pendžer, pendžetirati, pembasto, pesnif, pesinluk, pehriziti, plajva, poganćer, pohitati, rahat, rastabiriti, reziliti, sapet, sefte, seir, sepet, sebet, serbez, sevdisati, singav, smandrljati, sofrabez, sojsuz, somun, srklet, stuha, šamija, šeboj, šeftelija, šenlučiti, šer, šućur, šućmurasto, tabijat, talambas, tamam, tafra, taksirat, taraba, tefter, terbijesuz, ters, toz, tuhaf, tuč, tutmak, tutkun, fursatiti, uferčiti, učkur, ukabuliti, ukarariti, usafunjati se, vakat, vakarsuz, vala baš, vazda, zadrijemati, zambak, zavrzlama, zembilj, zijafet, zijanćer, zift, zindan, zor, zekat(zećat)…

Prije deset godina, kao saradnik na knjizi “Prijepolje iz dečjeg ugla” čiji je urednik bila književnica Jasminka Petrović, a izdavač Biblioteka “Vuk Karadžić”, angažovala sam učenike viših razreda osnovne škole, polaznike moje Male škole novinarstva “Žur za žurnalce” da skupljaju stare prijepoljske izraze. Oni su zapisali, značenje pojedinih riječi i izraza protumačili smo i jedan broj njih sačuvan je upravo u toj knjizi. Lokalizmi koji su se tada još koristili u svakodnevnom govoru, deset godina kasnije više se ne mogu čuti.
Prijepoljci su se prepoznavali I po tipičnm pozdravljanju. Pitanje:”Ha?” I osdgovor:”Eto”. Ili “Đe bi?”. Odgovor:”Nako”. Idući neki dan na posao, čujem dvojicu mojih sugrađana, koji imaju preko 75 godina, kako komentarišu trećeg- Prvi:”Šta je ovaj jutros z a b l e s i o! Nikog ne poznaje?!”. Drugi:”M a t u f “.
Za ovakav “Prijepoljski rječnik” donedavno “tipičan” i “razumljiv”, većini bi sada bio potreban “prevodilac”. A nekada su se lokalne zajednice ponosile baš tom “baštinom” posebnosti u govoru, bogatstvom arhaičnih izraza, isticale ih jer je to zajednicama davalo “šarm”, naročitost, osobnost. Zato su i idiomi teško prevodljivi, a to je upravo “osobenost jezika”, “narodni jezik”, “način govora”, “svaki osoben i samostalan govor”. Ne bi bilo lako prevodiocu da mora prevesti nekada prijepoljsku mudrost: ”Insan sila jada vidi dok sebi ne dohaka”. A šta reći tek za:”Plaha vakta za pogana insana”.

Gubeći posebnost, jezik siromaši, a siromašenje jezika znači nemuštost u ophođenju, nestajanje nijansi. Kako sačuvati te osobenosti, nijanse, taj način ophođenja, lokalizme? Oživljavanjem kroz časove u školama, kroz radionice, ukazivati da su govor i jezik dio identiteta naroda i zajednice, podneblja i područja. Zavičaja. To je ono po čemu si svoj. Zato je kultura čuvanja, kultura sjećanja dio kulturnog identiteta i naroda i zajednice i pojedinca. Da bi se bolje shvatio momenat sadašnjosti, u kojem prošlost i budućnost nalaze svoje uporište, neophodno je njegovati kulturu sjećanja. Ona je posebno važna u multietničkoj sredini jer kroz pojedinačna sjećanja svakog etnosa, dolazi do prožimanja kultura i njihovog razumijevanja u korist zajedničkog života i stvaranja boljeg ambijenta u kome se svakodnevno živi i radi, susreće i ostvaruju sve vrste potreba, od obrazovnih do kulturnih. Uvijek se treba čuvati da ti se ne desi pojedincu ili zajednici onaj grafit:”Pomirisa ruža svoj koren i reče-fuj, ala smrdi”.
Indira Hadžagić
ANTRFILE
PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE
Postoji tajna veza između sporosti i pamćenja i između brzine i zaborava.Uzmimo najbanalniju situaciju:čovjek ide ulicom. Odjednom pokušava da se sjeti nečega ali mu to izmiče. Tada instinktivno usporava. S druge strane, oni koji žele da zaborave bolan događaj koji su upravo doživjeli ubrzavaju korak kao da se udaljavaju od nečega što im je još uvijek prebrzo. U egzistencijalnoj matematici ovo iskustvo ima oblik elementarne jednačine:stepen sporosti je direktno proporcionalan intenzitetu pamćenja, a stepen brzine je direktno proporcionalan intenzitetu zaboravljanja.
(Milan Kundera „Sporost“)
