Почетна ПРОЈЕКТИ SJEĆAŠ LI SE KAD SI LANI ”SJEČAŠ LI SE KAD SI LANI”: KULTURA SJEĆANJA I NEKULTURA ZABORAVLJANJA

”SJEČAŠ LI SE KAD SI LANI”: KULTURA SJEĆANJA I NEKULTURA ZABORAVLJANJA

30
0

Moj zavičaj, moj dom je tamo gdje su moja sjećanja.

Kultura sjećanja je potrebna za formiranjem kolektivnog identiteta i kolektivnog sjećanja.  Da  bi se bolje shvatio momenat sadašnjosti, u kojem prošlost i budućnost nalaze svoje uporište, neophodno je njegovati kulturu sjećanja. Ona je posebno važna u multietničkoj sredini jer kroz pojedinačna sjećanja svakog etnosa, dolazi do prožimanja kultura i njihovog razumijevanja u korist zajedničkog života i stvaranja boljeg ambijenta u kome se svakodnevno živi i radi, susreće i ostvaruju sve vrste potreba, od obrazovnih do kulturnih. Koja su to zajednička sjećanja Prijepoljaca, Srba i Bošnjaka? Koliko su ona dio svakodnevice, kako se mladi odnose prema tim sjećanjima i svim segmentima javnog, odnosno kulturnog i socijalnog života u vremenu brzih informacija, nedostatka vremena, novih vrijednosti koje se promovišu i koje potiskuju  prošlost i afirmišu trenutak u kome se  živi, bez osvrtanja i oslanjanja na vrijednosti koje su naslijeđivane kroz vrijeme i složena društvena kretanja. Potreba da  se  nešto pamti i definiše uvijek je pratila čovjeka, pa su zato nastale i mnoge naučne discipline.  Kad nije bilo napisano,onda se usmjeno prenosilo i tako postajalo dio pojedinačnog i zajedničkog identiteta.

Momenat u kojem se susreću prošlost i budućnost naziva se sadašnjica, a ona je ta u kojoj kultura sjećanja može naći svoje „obožavaoce”. To su oni koji iz svog vidokruga ne gube prošlost već je koriste kako bi kreirali budućnost. Sjećanja spajaju, zaboravljanje je zato suprotno sjećanju , pa se smatra primitivnim i nekulturnim. Nerijetko, potiskivanje i „zaboravljanje“  nastaju pod pritiskom dnevopolitičkih  ciljeva pojedinih grupa zbog ostvarivanja sopstvenih položaja i sticanja privilegija u društvu, jer se ti ciljevi proglašavaju sveopštim, najčešće isključujući drugi narod ili entitet i  istaknute pojedince. Tako se sjećanja na stare vrijednosti koje su spajale ljude, iz različitih ideoloških razloga,  potiskuju, kako bi(nerijetko) zauvjek nestala.

U multietničkoj sredini kakva je Prijepolje sjećanja su dio tradicije, duboko utkana u identitetski “kod” i Srba i Bošnjaka, pa se mnoga smatraju ne etnički podijeljenim, već zajedničkim. Zaista, koliko građana  ovog grada bi moglo nabrojati šta je to što je duboko zabilježeno u nasljeđu, šta se to sada može nazvati tradicijom? A upravo to znači uputiti ljude jedne na druge, otrgnuti od primitivizma zaborava ili dnevnopolitičke upotrebe ono što ovaj kraj čini posebnim i vrijednim i što predstavlja nasljeđe za budućnost. To su zajednička sjećanja na običaje, lokalizme koji čine govor ovog kraja posebnim, odnosno miješaju se ekavica i ijekavica bez obzira na nacionalnu pripadnost, ali da li su i koliko su još prisutni i koliko se upotrebljavaju? Koliko još poznajemo jela karakteristična za ishranu ovog kraja, način okupljanja? Šta je na  fotografijama, ko su ti ljudi, šta one govore o ovom gradu i njegovim ljudima? Kakav je bio porodični život, kakav je bio, a kakav je danas, odnos prema prirodi? Kako se  pozdravljalo  i proslavljalo, kad su nestali ti tradicionalni  načini, šta ih je potisnulo i zamjenilo?

Suzan Sontag  kaže:“Zadovoljstvo je podijeliti sjećanja.Sve što se pamti je drago, milo, dirljivo i dragocijeno“. A segmente sjećanja čine i muzički ukus, diječje igre, korišćenje slobodnog vremena, kult vode i rijeka kojima obiluje limska dolina, religijski ali i drugi obredi i običaji i jedne i druge konfesije. 

Ono što je za umijeće pamćenja prostor, za kulturu sjećanja je vrijeme. Kultura sjećanja je dogradnja socijalnog i vremenskog horizonta. Moj zavičaj, moj dom je tamo gdje su moja sjećanja.

Dokle god se prenosi  poštovanje i sjećanje sa generacije na generaciju  i to ne u muzejima, već u porodicama čiji se život aktivno odvija, možemo govorit o kulturi  koja  čuva svoj kontinuitet. Da bi se dao smisao savremenosti i življenju u vremenu, potrebno je imati oslonac, a taj oslonac se gradi na kulturi sjećanja, na prenošenju vrijednosti. Da li je od toga nešto ostalo u multietničkoj sredini ili se potiskuje kao arhaično da bi se izbrisale posebnosti?

Zahvaljujući njegovanju odrijeđenih vrijednosti koje su postale dio savremenog života, može se uvijek tvrditi da ti je dom i zavičaj tamo gde su tvoja sjećanja a ona dobijaju smisao ukoliko  su i dio sjećanja onih koji te okružuju. Cilj nije lamentiranje nad onim što je prošlo, već osvijetljavanje mnogih socioloških i kulturoloških posebnosti novim svijetlom  koje će prepoznati savremeni žitelji ovog kraja, nerijetko uskraćeni  mogućnostima saznavanja svega onoga što ih definiše u vremenu, dok i sami ne posegnu za sopstvenim, generacijskim  sjećanjima.

Zbog brzih promijena koje nam se dešavaju, počev od globalnog nivoa, pa do lokalnog i ličnog, što utiče na izuzetno brzu promijenu onoga što se do skora smatralo “neupitnim”, što se doživljavalo kao dio sopstvene kulture, naslijeđa, tradicije, dešava se da sve to biva zamijenjeno “univerzalnim” koje guta posebnosti čini se nikad tako temeljito i drastično. Odličan primer su svadbe, koje sve liče jedna na drugu jer se “prepisuju” iz televizijskih serija, a da se ne razmišlja kojem to kulturološkom tipu pripada, kojim društvenim slojevima, da li se pukim “kopiranjima” u čemu pomažu društvene mreže, gube sve odlike višedecenijske tradicije ili kulture jednog podneblja, pa čak i naroda, sve do ličnih promocija ukusa, stila, socijalnog i obrazovnoga nivoa. Zato se sve češće čuje pojam”memorijabilije”. To je pojam koji označava ono sto vrijedi pamtiti, ono što je vrijedno sjećenja, uspomene, dijelovi memoara , dijelovi životopisa. Zato su sačuvane uspomene, sačuvani porodični ili lični predmeti i fotografije toliko vrijedni. Ne da bi se živijelo u uspomenama i gubio kontakt sa savremenošću, nego da bi se kroz kontinuitet moglo odrediti  i savremeni kontekst upotrijebiti na način koji nužno ne znači odbacivanje svega što je bilo i na čijim se vrijednostima prepoznajemo kao pojedinci, grupe, zajednice, etnosi, podneblje. Pojam kolektivnog sjećanja veže se za kulturu sjećanja koja ima jednaku važnost za pojedinca, njegovu socijalizaciju, identitet,  kao i individualno sjećanje.  Predstavlja više ili manje osmišljen odnos prema prošlosti i sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije. “Šta ne smijemo da zaboravimo?” Ovakvo pitanje ide uz svaku grupu, manje ili više eksplicitno, manje ili više centralno. Tamo gdje je ovo pitanje centralno i gdje određuje identitet i samorazumijevanje grupe možemo da govorimo o “zajednici pamćenja” odnosno kultura sjećanja je povezana sa “pamćenjem koje stvara zajednicu”. Kao što je umijeće pamćenja dio učenja tako je i kultura sjećanja dio planiranja i nadanja, tj. nadogradnja socijalnog i vremenskog horizonta. Zasniva se na oblicima odnosa prema prošlosti a prošlost prije svega nastaje iz našeg odnosa prema njoj. Da bi čovjek mogao da ima odnos prema prošlosti, ona kao takva mora da uđe u svijest, ona ne smije da nestane u potpunosti, a za to su neophodni „dokazi“. Da bi neki događaj nastavio da živi u pamćenju grupe mora se obogatiti značenjem, smislenom istinom. Svaka osoba i svaka istorijska činjenica, prilikom ulaska u to pamćenje, transformiše se u neku pouku, pojam, simbol, dobija smisao i postaje element idejnog sistema društva i tako nastaju „figure sjećanja“. Prošlost se upotrebljava ali i zloupotrebljava. Prilikom izmjene činjenica često dolazi i do izmišljanja novih odnosno do izmišljanja tradicije koja se tokom istorije poklapala sa političkim ciljevima. Kultura nije nešto zatvoreno, a multietnički život donosi nužno i miješanje kulturoloških fenomena koji iz jedne zajednice lako prelaze u drugi i sažimaju se i prožimaju, a da se nužno ne preispituje poreklo onoga što se prihvatilo kroz vrijeme kao dio sopstvenog „folklora“, običaja ili nasleđa.

Takav je slučaj sa, recimo,pesmama(sevdalinka)ili jelima. Iskustvo usmjenih predaja trajalo je veoma dugo, na tome se temeljilo sjećanje mnogih generacija čitavih naroda ali u vremenu velike civilizacijske promjene sredinom 20. vijeka pojavljuje se prva generacija koja će dočekati informatičku revoluciju i naslijediti generacije u čijem životu nije bilo velikih primjetljivih mijena. Zato je kulturna baština socijalno uslovljena pamćenjem, a paradoksalno je da u  savremenom
svijetu baš  informacija gubi svoju afektivnu i pokretačku snagu.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Indira Hadžagić

Podelite tekst:

ОСТАВИ ОДГОВОР

Молимо унесите Ваш коментар
Молимо унесите Ваше име