Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva doprinio je i karakterističnoj arhitekturi ovog podneblja koja je našla svoje mjesto i u knjigama uglednih autora. Kroz projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje istražujemo specifičnosti, istaknute primjere, sa ciljem da se podstakne zajednica da sagleda mogućnosti zaštite onoga što je ostalo kako bi se od zaborava sačuvala tradicija gradnje koja bi mogla postati inspiracija novim graditeljima da svoje objekte grade u duhu tog naslijeđa, čime bi se revitalizovao ambijent koji je činio urbano srce grada.
Ostalo je nešto(ne dovoljno, ali ipak) zapisa o kućama u prijepoljskom kraju, odnosno njihovoj karakterističnoj arhitekturi, koja je u knjigama stručnjaka našla posebno mjesto, pa se čak govori i o specifičnostima građevinarstva u srednjem Polimlju. Eto crteža starih prijepoljskih kuća i u bilježnici Aleksandra Deroka, arhitekte koji je bio poznat i po tome što je sam ilustrovao ono što je istraživao i o čemu je pisao, uglednog akademika. Tu su i istraživanja Jovana Krunića ali i Vukomana Šalipurovića. Međutim, većina tih izvanrednih primjera arhitekture koju je diktirao i specifičan način života gradskog, pretežno bošnjačkog stanovništva, koje je živjelo u skladu sa posebnostima svoje religije i običajima, nestali su sredinom prošlog vijeka. Većina je srušena, da bi se umjesto njih gradili novi objekti koji su bili u skladu sa novim zahtjevima urbanog života novih žitelja grada, mnoge su prepravljane i dograđivane tako da su izgubile autentičnost, a s početka ovog vijeka, svjedoci smo, da netragom nestaje i ono malo preostalog ambijenta prijepoljskog užeg centra grada, zahvaljujući potpunoj indiferentnosti onih koji bi po struci i po zakonu trebalo da su glasni i da spriječe takve tendencije. Umjesto da investitore edukuju, da im predlože da svojim ulaganjima ožive ili sačuvaju te arhitektonske posebnosti i tradiciju gradnje na ovim prostorima, dešava se potpuno suprotno.
A, eto, još 1954.godine potekla je inicijativa da se upravo te prijepoljske kuće, stave pod zaštitu. Učinila je to javno i etnolog iz Mostara Rabija Hasanbegović koja je, istražujući život i običaje u ovom kraju, zapazila i graditeljske specifičnosti kuća.Ona piše:“Gotovo da ni jedan element u arhitekturi tih kuća nije bez logičke povezanosti. Opšte je poznato da je kuća kulturna tekovina čovječanstva, pa je i kao sve drugo, podložna promjenama. Ona zavisi ne samo od ekonomskih uslova, geografske sredine, istorijskih promjena, već i od narodnih običaja, pa i psihe čovjeka. Kuća je zato odraz života. Specifičnosti orijentalnih muslimanskih kuća diktirali su: odnos prema susjedu, ženi i prirodi. Pošto se nekada najviše boravili u kući, nastojalo se da bude što više udobnosti. Odvojene su bile ženske odaje(haremluci) od muških (selamluci). Odnos prema porodici, diktirao je i gradnju visokih zidova koji su dijelili domaćinstvo od ulice, ali interno povezivanje kapidžicima, omogućavalo je kontakt sa susjedima. Odnos prema prirodi za koju su muslimani veoma vezani, stvorio je vrtove, avlije zasađene cvijećem, baš kao i divanhane i lođe. Kuće prijepoljske imaju svoje posebnosti i ističu se ćošak, doksat koji ljeti pruža hladovinu. Tu se ljudi okupljaju i sijele. Tako se oni pokazuju društvenom i klimatskom potrebom, a u arhitektonskom smislu kao duboko opravdana funkcionalnost. Zato treba što prije markantnije i divne primjere takvih kuća zaštititi kao spomenike kulture. Svi oni govore o našoj narodnoj arhitekturi i kulturi, to su snažni dokazi velikih umjetničkih dostignuća. Zato je potrebno da se angažuju stručnjaci ali i istaknuti prosvjetni radnici koji bi kroz javna predavanja ali i obične kontakte s ljudima govorili o značaju očuvanja ovakvih kuća i objekata. Prijepolje kao turistički grad znatno bi oživjelo. Zato vlast mora što prije da zainteresuje Zavod za zaštitu i naučno proučavanje spomenika NR Srbije koji će dati smjernice. Mnoge od ovih kuća postaće značajni muzejski objekti“.
Pa, ipak, apel je slabo „odjeknuo“, posebno kod „narodne vlasti“ i njenih „izvršilaca radova“. U „tijesno“ Prijepolje, valjalo je „ugurati“ novitete, za razliku od drugih gradova gdje su se za „nove građane“ gradili novi dijelovi grada, sa savremenom arhitekturom, na slobodnim površinama oko starog gradskog jezgra. I tako je počelo uništavanje onoga na šta je upozoravala struka i nauka. Netragom su nestali najljepši primjeri arhitekture stare gradske kuće u prijepoljskom kraju. Ali neke od njih sačuvane su barem na fotografijama i u opisima onih koji su umjeli da vrednuju i da žale što se tako lako Prijepolje, mala i siromašna varoš, odriče svog naslijeđa i svoje posebnosti koja bi ovaj kraj obilježila na mapi zanimljivih gradova-muzeja. Spomenućemo, zato, samo neke od tih kuća. Većine više nema. Kao na primjer kuće Joldaševića u Šarampovu, sa neobičnim stubovima koji su pridržavali sprat, a završavali su se kratkim gredicama(ćusteci). Kuća se isticala raskošnim doksatom. Ograda je bila od šarenih šašovaca, bogato ukrašena ornamentima. Srušena je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. U istoj mahali bila je i kuća Delića, bila je zanimljiva jer je imala uvučeni i pokriveni doksat dok je kod većine bio ispupčen prema ulici. Srušena je sredinom šezdesetih godina. Nema traga ni kući bega Bašira Helića koja se isticala svojom veličinom i arhitekturom, a sagrađena je 1810.godine. Na oba sprata, što je rijetkost, imala je kemeriju, a na prozorima su bile „toplije“ od drveta. U sobama su bili senđeri, dolafi rađeni izuzetnim rezbarskim umjećem. Imala je veliku magazu, hambar, veliku avliju. Jedna od tih kuća u šarampovskoj mahali postoji i danas, ali je ona skivena od očiju, jer nije na glavnoj ulici. To je kuća Čuzovića.
To je tip velike gradske kuće, bogatih vlasnika. Kuća ima lijep ulaz i doksat. Tu su ostaci voćnjaka, bunar… Najstarija kuća u Prijepolju, koja je preživjela mnoge vojske, bune i ratove, bila je Janjičarska kuća, na glavnoj ulici, između dijelova grada koji se zovu Hamam i Ćupridžik. Bila je janjičarska kasarna, za vrijeme osmanlijske vlasti, a kad je ukinut taj red vojske 1830. predata je na korišćenje vakufu, odnosno bila je vlasništvo islamske zajednice, služila je i za stanovanje. Cijelom prednjom stranom prema ulici ovaj zanimljivi objekat imao je divanhanu, na prozorima su bili kafazi obojeni u plavo, zeleno i bijelo. Srušena je 1970.godine. Na glavnoj ulici, tamo gdje se iz Hamama izlazi na čaršiju, bila je jedna od kuća porodice Hadžagić, u kojoj je potom živjela porodica Kadić. Bio je to u svakoj knjizi spominjani lijep primjer gradske kuće, jedan od najmodernijih za ovaj tip gradnje. Danas je tu zgrada. Listajući zapise o prijepoljskim kućama, posebno mjesto zauzima i kuća Gluhačevića. Kuća je imala doksat sa kafazima u boji, badžu i odžakliju ali je bila mnogo prepravljana, dok nije i srušena. Jedna od ljepših kuća bila je i kuća porodice Bišić, iznad same opštinske zgrade. Podignuta je 1860.godine. Sa sjeverne strane je drvena kamerija, imala je lijepo izrezbareno stepenište, kod ulaznih vrata dolaf od drveta gdje su stajali sudovi za vodu. Imala je izvanredno urađena ulazna vrata u avliju sa drvenom ključaonicom. I danas postoji ali je dosta prepravljana i dugo niko ne živi, tako da joj prijeti nestajanje. Cijeli taj dio grada imao je izvanredne primjere kuća. Bio je tu i konak porodice Mezildžić. Konake su podizali bogatiji Bošnjaci, zbog gostiju, da se ne bi miješali sa čeljadi. Služili su za duge sjedeljke. Srušen je 1955. Na Čairu, nadvisujući Prijepolje, isticale su se dvije kuće, rekli bi ljetnjikovci. To su kuće porodica Šećeragić i Jusufagić. Prva je sagrađena 1870, a druga 1885.godine.
I dok je prva pretrpjela dosta intervencija, druga je, jedina od svih kuća Bošnjaka, renovirana, stavljena je pod zaštitu kao spomenik kulture, uređena je u duhu stare muslimanske gradske kuće i u muzejskoj je ponudi.
Jedna od kuća koja još postoji, a koja se nalazi čak i u stručnim knjigama koje govore o specifičnoj arhitekturi ovog kraja, je kuća Hadžagića u Vinogradu, koja nije tipična za prijepoljski kraj, s kraja 19.vijeka. Isticana je njena orijentacija i pozicija( uvijek u suncu), ima dva ulaza, pa čak i onaj ekonomski vodi direktno na sprat, zbog nagiba terena. Smatra se „stanom gradskog građanskog reda, vrlo savremeno oblikovanog na tradicionalan način“. Spominju se i druge kuće, uglednih gradskih porodica koje su uglavnom sve porušene, bez da je bilo ikakve inicijative da se od njih barem neka sačuva i zaštiti. To su kuće Begića, Hasanbegovića, Džankovića, Čičića, a na periferiji, na Bostanima, isticala se posebnošću kuća Čengića. Ovaj dio Prijepolja postao je naseljeniji tek dolaskom muhadžira iz Hercegovine 1878.godine. Tako su i gradili kuće slične onima u svom zavičaju, pa i Čengići sagradili kuću sa čardakom, odnosno potkrovljem, kakva do tada nije postojala u Prijepolju. Srušena je 1965.godine.
Bilo je, dakako, mnogo kuća koje su zavrijeđivale pažnju i zaštitu, da im se odredi neka nova namjena. Posebno na glavnoj ulici. Kuće bogatih srpskih trgovaca, porodice Veseličić, za sada još stoje. Jedna je objekat Turističke organizacije, druga je u prilično ruiniranom stanju ali se u njoj još stanuje. Onako masivna, bila je jedno vrijeme i sudska zgrada, ali joj prijeti nestajanje.
I umjesto zaključka, za kraj, neka posluži ono što nam se upravo dešava pred očima i struke i vlasti i građana, a da ama baš niko ne haje.
O kući Hadži Petrovića, pisali su značajni i ugledni stručnjaci. Svakako najznačajnije mjesto našla je u knjizi beogradskog arhitekte Jovana Krunića. U pedantno i stručno obrađenim finesama koje ističu posebnost graditeljstva na ovom prostoru, gospodin Krunić je izdvojio i „zanimljivu zgradu Hadži Petrovića“ u najužem centru, kao jedan „poseban, vrlo izrazit primjer stare, zaista varoške arhitekture, vrlo osobene u odnosu na sve što je pomenuto“. Kako dalje navodi „spoljna otvorena stepeništa, pa i same balustrade, sasvim određeno podsjećaju na Mediteran. Tako se dinarska planinska natmurenost varoši oplemenila blagim dahom mora“. Građena je oko 1885.godine, a podigao ju je trgovac Risto Hadži Petrović. Posebnu ljepotu kuće, kaže struka, predstvljaju doksati, bogato ukrašeni rezbarenim kolenikama. Ovoj kući „neobične arhitekture i ljepote“, taj „mediteranski štih“ daju drvena stepeništa sa dekorativnim ogradama. Upravo iz svih navedenih razloga i rijetkosti na ovim prostorima, Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu ovaj objekat tretira već decenijama kao evidentirano kulturno dobro na teritoriji opštine Prijepolje. Ova kuća u centru Prijepolja, pak, propada na očigled svih. Možda bi Prijepoljci zaista mogli učiniti nešto da ova izvanredna kuća ponovo zablista. To je više od ukrasa grada. To je arhitektonsko naslijeđe nemjerljive vrijednosti koje je i struka proglasila dobrom kulture ovog podneblja ali i ove države. Nećemo, valjda, dozvoliti danas, kada se toliko toga sanira i rekonstruiše, pa i zida nanovo na osnovu „predanja“, kako bi se podičili naslijeđem i istorijom, da ova kuća padne, kao u tužnoj priči Edgara A. Poa. Samo mi sada ovdje znamo “konačno rješenje”.
Neko će podići nekog višespratnog monstruma na najljepšem mjestu u gradu.
Indira Hadžagić
