Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva doprinio je i karakterističnoj arhitekturi ovog podneblja koja je našla svoje mjesto i u knjigama uglednih autora. Kroz projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje istražujemo specifičnosti, istaknute primjere, sa ciljem da se podstakne zajednica da sagleda mogućnosti zaštite onoga što je ostalo kako bi se od zaborava sačuvala tradicija gradnje koja bi mogla postati inspiracija novim graditeljima da svoje objekte grade u duhu tog naslijeđa, čime bi se revitalizovao ambijent koji je činio urbano srce grada.
Karakteristična arhitektura ovog podneblja našla je svoje mjesto i u knjigama uglednih istraživača, profesora, graditelja, arhitekti, istoričara umjetnosti i građevinara. Tih posebnosti u graditeljstvu bilo je toliko da se može govoriti čak i o tipu gradnje vezanom za područje Polimlja. Pečat su svakako dale brojne kuće sa područja grada koje su generacijama pripadale prodicama Bošnjaka i Srba. Posebnost su dali i hanovi kojih je bilo na desetinu u samom gradu, u čaršiji jer je Prijepolje bilo na karavanskom putu koji je povezivao Dubrovnik i Stambol. Na žalost, s početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka počelo je sve to temeljno da nestaje iz srca grada. Umjesto da rijetke građevine, kao što su karavan saraji i hanovi i rijetke kuće, specifične gradnje, budu sačuvani, počelo je masovno rušenje kako bi se gradile nove zgrade. Grad je gubio svoj identitet preko noći. Danas je malo toga ostalo što bi svjedočilo o kontinuitetu gradnje i što bi predstavljalo barem jednu zaokruženu ambijentalnu cjelinu. I ono malo što je preostalo, svjedoci smo mi, posljednjih desetak godina nestaje, a “srce grada” probadaju novotarije koje najčešće mogu da se svrstaju u arhitektonske nakaze, neprimjerene arhitekturi, ni vizurama ovog grada, ni posebnostima ambijenta i tradicije gradnje.
Pođimo od Gornje ili šarampovske mahale koja je formirana pored mosta koji je izgrađen u 16.vijeku koji je bio od tolike važnosti da je pored njega bila derbendžijska stanica iz koje su derbendžije motrile, čuvajući most. Do danas ime mahale vezuje se sa rovom ili šancem ako se izvor riječi potraži u turskom jeziku. Ali priče koje se prenose kažu da to ime potiče od muslimana “muhadžera” koji su ovdje stigli bježeći u 17.vijeku od bečkog rata, sjeverno od Save i Dunava. Neke od tih porodica ostale su baš ovdje, prijepoljske kasabalije ih prozvaše Madžari, a oni donesoše sa sobom svoje običaje, pa i naziv za šiljatu ogradu-šarampov. A baš u to vrijeme, diveći se, valjda, mostu još kao dječak, riješi da dobro ili hajr čini svome gradu Ibrahim paša, sin Skenderov, onog što je imao ogromno imanje i višespratnu kamenu kulu, pa se to mjesto i sada, iako kule odavno nema, naziva u Prijepolju Skenderovina. Ibrahim paša sagradi džamiju, hidžretske 982.godine, malo prije nego što će Lim podivljati i u poplavi odnijeti sve ćuprije. Ostalo je zapisano da je 1579. prijepoljska kasaba prepolovljena od nabujalog Lima. Ali Ibrahim paša Prijepoljac nastavio je da gradi, pa nikoše u Gornjoj vakufskoj mahali i dva hana, hamam, dva mekteba i tekija. U krugu džamije, nalazi se danas od bijelog lijepo ukrašenog mermera mezar Ibrahim paše i njegove sestre Kajdafe koja je umrla 1627.godine. Kad smo već kod građevina koje su nestale jer su bivale poharane i zapaljene u ratovima ili su ostavljene da se same poruše od nebrige ili su rušene zbog novih urbanističkih vizija, u predaji Prijepoljaca ostalo je važno ime Baki hanume koja je svoj posjed, zvani Brdo, zavještala za održavanje šarampovske džamije koju je obnovila i proširila,a sagradila je i veliki han, preko Lima na mjesto koga je bila Učiteljska, pa sada Ekonomska škola. U Prijepolju, osim ove, svoju arhitektonsku posebnost imaju i Velika džamija u centru grada iz 19.vijeka koja je sagrađena u isto vrijeme kad i gradska crkva Sv. Vasilija Ostroškog ali i džamija u Vakufu, Donjoj kasabi iz 17.vijeka.
Kraj nje, nalazi se Sahat kula koja je simbol Prijepolja. Mnogi putopisci još od 17.vijeka čudili su se “otkud čudna kula sa sahatom u tom kraju gdje ničeg sličnog nema? Otkuda takav sahat u dolini skrivenoj među brdima, gdje se čini da vrijeme stoji”? Kad je sahat napravljen i gdje, kada je počeo da otkucava vrijeme u kasabi i za kasabu, nije ostalo zapisano ali jeste u knjigama graditeljstva kao izvanredan primjer “vertikale u silueti grada”. Simbol Prijeplja je i katolička kapela koja je sagrađena na stijeni koja se onako masivna nadvijala nad lijevom limskom obalom, gdje je Austrougarsko carstvo dijelilo granicu sa Otomanskim, koje bijaše sa druge strane Lima. Pored malene kapele koja je služila za potrebe vojnika, Austrougari su sagradili i kasarnu i bolnicu od tvrdog materijala, donoseći sa sobom i neke drugačije stilove gradnje i neke nove materijale. Od onog što je ostalo, a krasi prijepoljsku čaršiju do danas jeste zgrada Srednje škole ( Turska Ruždija) koja je sagrađena sredinom 19.vijeka poslije reformi donijetih hatišerifom od Gilhane 1839.godine. To je bio početak prelaska sa vjerskog na svjetovno školovanje. U toj zgradi jedno vrijeme je bila smještena i medresa. Zidana je od lomljenog kamena sa zidovima debelim i po 75 santimetara. U njoj je kratko bio sud (hućumet) za prijepoljski srez (kaza). Kad je ono Prijepolje dobilo prvu Gimnaziju 3.marta 1914.godine ona je bila baš u ovoj zgradi. Bila je i osnovna škola i Škola učenika u privredi, a danas je jedno od najljepših zdanja u Prijepolju i u njoj je Muzej.
BJEŠE JEDINSTVENI KARAVAN-SARAJ
Ono što je posebno bilo karakteristično za prijepoljsku čaršiju bili su hanovi. Prijepolje se u svojoj istoriji ponosi upravo onim dijelom koji govori da se nalazilo na karavanskom putu koji je vodio od Dubrovnika prema Carigradu. Otuda je u samom gradu ali i na periferiji, pa čak i selima bilo toliko hanova za tako neznatno mjesto. Do šezdesetih godina 19.vijeka svi putevi na ovom području koje se u knjigama o graditeljstvu naziva srednje Polimlje, bili su krčanici, konjske i pješačke staze. Putevi koji su povezivali gradove bili su tek nešto širi. Takav je bio put Sjenica, Nova Varoš, Priboj, što je bila veza bosanskog pašaluka sa Carigradom, takozvana “stambol džada”. Isti takav put povezivao je hercegovački pašaluk sa Carigradom, preko Sjenice, Prijepolja, Pljevalja , pa ka Mostaru. Turska vlast je prvi zakon o putevima donijela tek 1869.godine. Prve kolske puteve u ovim krajevima grade Austrougari od 1880.godine. Sa kolskim putevima, osim karavana u kojima je bilo po desetak ali i po stotinu konja, pojavljivala su se putnička kola, poput arabe, brčke i pajton fijakera koga su imali samo najbogatiji. Da bi se pospješila trgovina, koja se od 19.vijeka intenzivno razvijala ne samo prema istoku, odnosno Stambolu i Solunu, već i prema evropskom zapadu, Pešti i Beču, podizana su konačišta u sve većem broju, i za ljude i za stoku. Handžije su primali rado trgovce jer su uredno plaćali, dok su nepredusretljivi bili prema oficirima, vojnicima ali i činovnicima jer su slabo plaćali, voljeli su da se cjenkaju, pa se i batinalo. Prvi hanovi sagrađeni su u 15.vijeku, ali su građeni sve do kraja 19.vijeka. Bili su to prostrani i veliki objekti, sa velikim dvorištima, avlijama, kako bi se pod krov mogli smjestiti ljudi i stoka. Za stoku je uvijek moralo biti obezbjeđeno sijeno i zob, a za ljude trpeza na kojoj je moralo biti sira, hljeba, kajmaka, kafe i nešto mesa. Na spratu je obično bila jedna velika soba, odnosno prostorija, a samo rijetki hanovi su imali više. Bogatiji su spavali u tim prostorijama na dušecima ili slamaricama, a siromašniji u prizemlju, na daskama, uz pokrivač koji je korišten za konje. Raskošniji hanovi imali su štale i magaze. Krajem 19. vijeka hanovi su mijenjali svoj izgled, dograđivani su, neki su imali i kamene zidove, krovovi više nisu bili od daske.
Sve do 19.vijeka nema zapisanih detalja vezanih za izgled hanova, ali pošto su te građevine u Prijepolju bile prisutne sve do osamdesetih godina 20.vijeka u srcu grada, mijenjajući namjenu kroz vrijeme, o njima govore brojne fotografije i sjećanja Prijepoljaca. Na mjestu nekadašnjeg bioskopa, na glavnoj ulici bio je jedan od najvećih, Hadžipetrovića han. Srušen je poslije Drugog svjetskog rata. Pored ovog i porodica trgovaca Veseličića imala je svoj han. Han je držala i porodica Rakitić. Vajser han nalazio se na mjestu benzinske pumpe, takođe u centru grada. Na mjestu današnje Bolnice bio je Čantrin han,na Brijegu čuveni Gizdin han, a na mjestu starog hamama bio je beledijski ili opštinski han. Preko Lima, gdje je nekada bio Radnički univerzitet, a sada je Sportska sala bio je Čaršijski han. Ali mi ćemo u “srce grada” jer ih tamo bijaše jedan do drugoga. Najprije da istaknemo jedini primjer karavan-saraja, poznat kao Rašidagin han, pa Hadžihasanagića han, Hadžagića han i Minića han.Oni su se nalazili skoro jedan uz drugi ili na potezu od samo desetine metara na glavnoj prijepoljskoj čaršiji, a kasnije na glavnoj prijepoljskoj, Valterovoj ulici. Posebno se izdvajao taj Rašidagin han, jedini primjer karavan-saraja na širem području, moćno zdanje, izvanredne arhitekture, sa ogromnom avlijom. Bio je zidan od ćerpiča i pokriven ćeramidom. Kasnije, zbog velikog prostora na spratu, gdje su odvojene odaje, služio je i kao stambeni prostor. Bio je tu sve dok 1971.godine kada je neshvatljivom odlukom tadašnje vlasti i arhitektonskih vizionara, srušen da bi bila sagrađena jedina višespratnica na glavnoj ulici koja je drastično i nepovratno narušila sklad i urbanističku tradiciju.
Preko puta ,Hadžihasanagića han, doživio je sličnu sudbinu, s tim što je njegov izgled i značaj bio manje važan od onog Rašidaginog. Pa, ipak, i ovaj objekat bio je veliki, imao je magaze i neobičan prolaz kroz koji su mogla proći konjska kola sa tovarom, a koji je povezivao glavnu licu sa dvorištem i avlijom. U toj avliji koja je vodila na Šećer sokak, sve dok zgrada nije srušena, krajem sedamdesetih, bili su “parkirani” preostali konji sa zapregom, mahom majstora kolara Radoša Keze i Salka iz Šarampova. I u ovom hanu, poslije Drugog svjetskog rata, stanovale su brojne porodice, na “privremenom smještaju” bez kirije, pa su nekadašnje hanske sobe, imale status “socijalnih stanova”, a donji dio služio je i kao magacin, baš kao nekad magaza.
Hadžagića han nalazio se preko puta Rašidaginog hana, a pored Hadžihasanagića. Bio je na dva sprata, imao je ogromnu baštu, koja je prerasla u voćnjak. Ovdje je bila i prva Gradska čitaonica, a između dva rata bile su mehane i gostionice. Poslije Drugog svjetskog rata na donjem spratu hana bile su prve radnje za snabdjevanje. Objekat je srušen sredinom osdamdesetih, iako je bilo mogućnosti, zbog izvanrednog mjesta na glavnoj ulici, da se rekonstruiše i preraste u galeriju, s restoranom ili nešto slično za šta je bilo inicijative. Ali ne i volje.
Jedini han koji je ostao i koji je sačuvan na glavnoj ulici je Minića han. Iako je dosta promjenio prvobitni izgled, on podsjeća da je Prijepolje moglo da sačuva ovo arhitektonsko blago, da te hanove pretvori u prostore za druženje, za čuvanje, za stanovanje, za priče o trajanju i načinu života i kulturi koja u sebi sadrži svo bogatstvo raznolikosti dva naroda i dvije religije. Nestali su hanovi, nestale su kamerije i doksati koji su ih krasili, prolazi sa avlijama od bjelutaka iz prijepoljskih rijeka.
U ovoj priči koja ima za cilj da podsjeti na građevinske poduhvate i urbani izgled na koji je Prijepolje nekada bilo ponosno, spomenuli smo samo hanove na prostoru “srca grada”, one od Šarampova do Vakufa, posebno one koji su bili na glavnoj ulici ili u samoj čaršiji, koji su davali poseban izgled toj ulici. Sve je nestalo. Ali moglo bi u glavama novih “investitora” da posije barem klicu ideje da ono što grade može da ima veću vrijednost i originalnost od onoga što se sada čini i što lišava prostor svake autentičnosti, vizije, pa i ljepote.
Indira Hadžagić