Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva doprinio je i karakterističnoj arhitekturi ovog podneblja koja je našla svoje mjesto i u knjigama uglednih autora. Kroz projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje istražujemo specifičnosti, istaknute primjere, sa ciljem da se podstakne zajednica da sagleda mogućnosti zaštite onoga što je ostalo kako bi se od zaborava sačuvala tradicija gradnje koja bi mogla postati inspiracija novim graditeljima da svoje objekte grade u duhu tog naslijeđa, čime bi se revitalizovao ambijent koji je činio urbano srce grada.
Svi gradovi koji su po posebnostima graditeljstva svrstavani u “srednje Polimlje”, pa tako i Prijepolje, nastali su kao drumska naselja na važnim i prometnim putevima. Prijepolje se razvijalo iz srednjovjekovnog trga ali ipak je za neznatno mjesto bilo najvažnije da se nalazilo na karavanskom putu koji je povezivao Dubrovnik sa Carigradom. Iako ni jedan grad nije izgrađivan po nekom pisanom arhitektonskom planu ili rješenju, svi su funkcionalno bili locirani i građeni prema osnovnim ciljevima i namjenama, odnosno potrebama vremena. Glavna ekonomska namjena bila je da se razvija trgovina, zanatstvo i smještajni kapaciteti za trgovačke karavane. Određivanjem mjesta za pojedine ustanove, stambene i ekonomske objekte, vlast se nije bavila. Izdavala je dozvole za gradnju ali nije određivala lokaciju. Time su se bavili pojedinci, staleške i vjerske ustanove.
Iako u siromašnom podneblju, udaljenom iz svih pravaca od centara, bez autentičnog domicilnog stanovništva, jer su migracije uvjek bile izražene, a naseljavalo se iz raznih razloga, ne rijetko bježeći iz drugih krajeva od krvne osvete, bespućima sandžaka krstarilo se, odlazilo na rad, vraćalo, sklanjalo pred raznim vojskama, ponovo se stvaralo iz pepela, graditeljstvo je imalo svojih specifičnosti i zbog posebnog geografskog položaja, odnosno zbog klimatskih osobenosti koje su karakteristične za ovaj kraj. Odlikuju ga, naime, brda ali i planine sa surovom klimom i visokim snježnim nametima, zbog čega su naselja bila izolovana većim dijelom godine, kao i dolina kraj rijeka u kojima je lokalna, župska, blaga klima. Sve će to uticati da se razlikuje stil gradnje na relativno malom prostoru, Naravno, kasnije će to biti još izraženije kad je riječ o gradnji na selima i u gradovima, a svakako će ekonomske prilike i status pojedinaca doprinijeti da se objekti, bilo za stanovanje ili rad razlikuju i da su reprezenti bogatstva takvih pojedinaca, pa i cijelih porodica.
Nemiješanje vlasti u pitanje lokacije za gradnju objekata nije bilo uslovljeno određenim zakonima, niti propisima, već se postupalo prema ustaljenim običajima (adetima) koji su prenošeni i tako postajali tradicija grada. Za javne objekte kao što su bili:pijace, zanatski centri, džamije, crkve, mejtefi, prostor za vezivanje konja i slično, lokaciju su odabirali pojedini esnafi ili vjerske ustanove. Gdje će se graditi džamija, a u gradovima je imalo potrebe, zbog načina života islamskog stanovništva, da svaka mahala ima džamiju, odabirao je vakufski odbor. Kad je građena crkva u Prijepolju, odnosno prve škole na sprskom jeziku, o tome je odlučivao crkveno-školski odbor. Mjesto za pijacu odredio je trgovački esnaf, u kom će sokaku biti kasapi odluku je donosio kasapski(mesarski) esnaf. Pošto se meso nije klalo u samom sokaku, određeno je bilo da to bude na dnu kasapskog sokaka pored Lima. Vignjevi su građeni na periferiji, kraj potoka jer je kovački esnaf procjenjivao da će tako biti najmanje ugroženi ostali objekti u gradu, pošto je riječ o veoma “zapaljivom” poslu, koji se odvijao unutar malih radionica sagrađenih od drveta. Tabhane su uvijek postavljane pored potoka, ne samo zato što je voda bila neophodna za štavljenje i preradu kože, već i zbog održavanja opšte čistoće u gradu i sprječavanja širenja smrada. Iako su vignjevi odavno porušeni, potok pored koga su bili i sada se zove Kovački.Tabhane i sarači su imali svoje “radionice” na potoku koji se u Prijepolju i sada zove Sarač potok.
Dosta praktičnosti pokazano je i u lociranju trgovačkih radnji, upravo zahvaljujući samim trgovcima.Tako su sve magaze za vunu bile pored Mileševke, kako bi se tu vuna prala i sušila po riječnim grmovima. Pošto je nestašica žita bila česta, seljaci su ga morali kupovati, pa su hambari bili na prometnom mjestu i to na čaršiji i imali su “lulu” kroz koju je curilo žito u određenu mjericu da bi mjerenje išlo što brže kako se ne bi konji zadržavali i kako se ne bi pravila gužva u sred grada. Tako udešene hambare imali su svi trgovci koji su se bavili prodajom žita kao i sve age i begovi koji su prodavali žito sa svojih brojnih čitluka. Oni koji nisu prodavali, već samo koristili žito, imali su hambare i male salaše u svojim dvorištima.
“Parking” za konje bio je takođe tačno određen. Konji, kojima su pazarnim danom dolazili seljaci kako bi prodavali svoju robu, vezivali su se u Prijepolju isključivo “ispod” čaršije, odnosno pored Lima, tako da đubre, slamu i sijeno odnosi voda. Dakle, lokacije su birane zbog praktičnih potreba grada ali kada se odabirala lokacija vodilo se računa o bezbjednosti, čistoći grada i prometu. Vlast je tek potom davala odobrenje i “saglasnost” . Sva ta rješenja, temeljena na sagledavanju šire društvene, gradske koristi, unosila su red, doprinosila su dobroj poslovnosti i povezanosti. Javne i vjerske ustanove građene su tako da budu blizu svim građanima, u centru mahala, odnosno u centru grada, na bezbjednom mjestu od potoka i rijeka, na prometnom trgu ili u čaršiji. Znalo se gdje se stanuje, gdje se posluje, gdje je kom zanatu mjesto. Na taj način formirani su i centri gradova u kojima su bile sve važne ustanove tako da ljudi, kad bi opošljavali, nisu dangubili. Nekada je centar Prijepolja smatran idealnim primjerom za takva rješenja u cijelom polimskom kraju kad je riječ o graditeljstvu. Jedan od primjera koji su se isticali i u naučnim istraživanjima je ovaj: u centralnom dijelu grada, u muslimanskoj mahali Veliki džemat, bili su:beledija, ruždija, mejtef, džamija, dva hana. U dijelu grada gdje je živjelo sprsko stanovništvo, koncentrisane su bile crkva, škola, parohijski dom. Sve ove građevine podignute za dobrobit svih građana, imale su komotne prilaze i prolaze, a pratile su ih javne česme ili bunari.
Najprometniji dio grada bila je čaršija i tu su bili objekti od ekonomskog ali i javnog značaja. Zanatski i trgovački dućani su dominirali ali i hanovi, kahve, kasnije gostione i hoteli, a glavna džada je bila dovoljno široka da se mogu mimoići konji natovareni sijenom ili drvima, razne vrste zaprega, karavani, pješaci. Dućani u samoj čaršiji bili su dvojni. Siromašnije zanatlije i trgovci imali su malene dućane(ćepenci) od drveta. U njih se uglavnom nije ni ulazilo, već se trgovalo sa ulice, a ulazio je samo trgovac. Druga vrsta su bili dućani sa prednje strane kao ćepenci, ali su pozada imali zidanu magazu. Magaza je bila od kamena, imala je vrata kroz koja se ulazilo iza ćepenka. Unutra je bila roba i dakako “čekmedže” sa novcem. Ka čaršiji su vodili brojni sokaci kako bi se što prije stizalo do nje ali i vraćalo kući.
Kako su izgledale kuće za stanovanje u mahalama? Mnogo je svjedočanstava koja su ostala zabilježena u knjigama brojnih autora, što naučnika, što putopisaca, pisaca. No, o tome još mogu ispričati i preostali svedoci vremena, jer su se prijepoljske mahale počele drastičnije mijenjati tek krajem šezdesetih godina dvadesetog vijeka. Dakle, gotovo sve kuće imale su obavezan vrt i voćnjak, te avliju sa cvijećem i zelenilom. Time su postignuti osnovni (idealni) elementi svakog stanovanja: izolovanost, mir, veća čistoća, hladovina, korist od voća i povrća u svakodnevnoj ishrani. Čak i kuće koje su građene na čaršiji u kojima je donji dio bio dućan, a gornji namjenjen stanovanju, imale su obavezno još jedan ulaz, iz dvorišta, odnosno s te strane je bilo zelenilo, voćnjak, povrtnjak. Sav taj neophodni mir, izolovanost, pa i sigurnost još su više potencirani ogradama ponekad veoma visokim, sa kapijama kroz koje se nije moglo ni “virnuti” unutar domaćinstava. Taj red i mir svake kuće, prije svega i zbog načina života Bošnjaka koji je diktiran islamskim običajima, veoma je poštovan. To je prenošeno vijekovima i bilo je dio nepisanog gradskog pravila. U mahalama, osim kuća, bila bi i po koja radnja sa kolonijalnim bakalukom ili pekara, a sve ostalo je bilo u čaršiji. Tako je čuvana neprikosnovenost privatnog života. Veoma interesantno je svjedočenje da je većina bogatih Prijepoljaca, prije svega aga i begova, dugo zadržala tradiciju sušenja mesa, pa su tome bili prilagođeni posebni objekti unutar dvorišta ali i tavanske konstrukcije kuća.
Regulativa nije sprovođena isključivo pritiscima vlasti ili njenim zakonima već običajima koji su se poštovali zarad zajedničkog življenja, poslovanja i društveno prihvatljivog ponašanja. Svako je znao svoje zanimanje i svoj položaj u gradu i kako je, shodno tome, trebalo da se ophodi, ponaša i locira u gradskoj zajednici. Zanemariti te norme, ignorisati ili “kvartati se” tamo gdje ti nije mjesto, to je bilo nezamislivo. Ukoliko bi koji i pokušali( činili bi to ambiciozni skorojevići) bili bi najprije diskretno upozoreni, a potom bi im se odnosom prema njima, dalo do znanja gdje im je mjesto. Naravno, s vremenom, zbog onih koji su postajali imućni zahvaljujući svojim vještinama i “adeti” su primijenjivani “labavije”. Ali pravila prema čaršiji i javnim dobrima su se poštovala sve dok nisu zaživjele, odnosno osnovane razne zajedničke službe. Tako je pitanje čistoće čaršije bilo stvar obraza, ugleda i ponosa, pa se podrazumjevalo da svako čisti ispred svojih vrata, odnosno dućana, ćepenaka, radnji, da mete, čupa travu po kaldrmi, prska preko ljeta da nema prašine i naravno da čisti snijeg. Isto je važilo i za mahale i sokake. Čistilo se ispred kapija isto kao sopstveno dvorište.
Ono što je posebno zanimljivo ostalo zapisano tiče se upravo naše priče o graditeljstvu koje se više ne njeguje na ovim prostorima. Po običajima i naslijeđenom iskustvu, građani, sve staleške i vjerske organizacije sami su pravili urbanistička rješenja, regulacione planove, sami su ih primjenjivali i dosljedno ih se držali. Nema ni jednog primjera nezakonitog postvaljanja nekog objekta ili građevine koja je morala da se ruši po naredbi vlasti. Ustaljenih urbanih pravila gradnje i lokacija držao se svaki pojedinac, moćan i siromašan, došljak i starosjedilac i sve ustanove. Poštovanje pravila bilo je pitanje časti i ugleda u čaršiji. Nikada nije palo na pamet nekom Srbinu da pravi kuću pored džamije ili Bošnjaku da pravi kuću pored crkve. To je bilo poštovanje druge konfesije. Svega toga se pridržavala vlast i njeni službenici u belediji(opština) i sreskom načelstvu(kajmakamija) i savjetima(medžlis) pri opštinama i srezovima.
Indira Hadžagić
