Почетна ПРОЈЕКТИ PRIČE SA DUVARA PRIČE SA DUVARA: „PROBODENO“ SRCE GRADA

PRIČE SA DUVARA: „PROBODENO“ SRCE GRADA

25
0

Određeni način života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva doprinio je i karakterističnoj arhitekturi ovog podneblja koja je našla svoje mjesto i u knjigama uglednih autora. Istražujemo  specifičnosti, istaknute primjere, sa ciljem da se podstakne  zajednica da sagleda mogućnosti zaštite onoga što je ostalo kako bi se od zaborava sačuvala tradicija gradnje koja bi mogla postati inspiracija novim graditeljima da svoje objekte  grade u duhu tog  naslijeđa, čime bi se revitalizovao ambijent koji je činio urbano srce grada. 

Sve karakteristike i posebnosti  načina života Srba i Bošnjaka, pravoslavnog i islamskog stanovništva u prijepoljskoj vjekovima multietničkoj opštini, doprinijeli  su i  uređenju pojedinih naselja i dijelova grada koji su sve do sredine 20. vijeka naseljavali ili jedni ili drugi, grupisani u zasebne cjeline. Postojale su čitave mahale u kojima su živjeli pripadnici jednog ili drugog naroda ali i djelovi grada gdje se taj život odvijao kontaktima koji su podrazumijevali saradnju i  zajedničko rješavanje  problema. Karakteristična arhitektura ovog podneblja našla je svoje mjesto i u knjigama uglednih istraživača, profesora, graditelja, arhitekti, istoričara umjetnosti i građevinara. Tih posebnosti u graditeljstvu bilo je toliko da se može govoriti čak i o tipu gradnje vezanom za područje Polimlja. Pečat su svakako dale brojne kuće sa područja grada koje su generacijama pripadale prodicama Bošnjaka ali i istaknutih Srba. Posebnost su dali i hanovi kojih je bilo na desetinu u samom gradu, u čaršiji jer je Prijepolje bilo na karavanskom putu koji je povezivao Dubrovnik i Stambol. Sa dolaskom Austrougara na lijevu obalu Lima, kada je most preko Lima bio jedinstvena granica dva najveća carstva tog vremena, Osmanskog i Austrougarskog, unesene su i novine u način gradnje objekata za stanovanje ali i javnih zgrada. Na žalost, s početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka počelo je sve to temeljno da nestaje iz srca grada. Umjesto da rijetke građevine, kao šti su karavan saraji i rijetke kuće, specifične gradnje, budu sačuvani, počelo je masovno rušenje kako bi se gradile nove zgrade. Grad je gubio svoj identitet preko noći.

Ih Priče sa duvara 1

 „Za nove lovce nova i lovišta“ rekao bi pjesnik , a mnogi „duvari“, odnosno zidovi, masivnih kuća na dva boja,  zauvek su izgubljeni, zajedno sa posebnim namještajem i odajama koji su svedočili o načinu života. Ono što je još bilo karakteristično je da su na zidovima krečenim u bijelo često zapisivani  detalji iz svakodnevnog života, računi,  imena, a ne rijetko su ugrađivani i tajni sefovi gde su se čuvale dragocijenosti. Na cijelom području grada ostalo je tek nekoliko takvih kuća da podsjete na bogatstvo graditeljstva, što je Prijepolje činilo vrlo originalnim mjestom, sa mahalama i čaršijom. Umjesto da bude muzej na otvorenom, staro Prijepolje je ostalo samo u sjećanjima žitelja kojih je sve manje, a vrlo je malo ostalo i zapisa i fotografija. Kako su izgledale kuće pokrivene šindrom, šta su dizmare, čatmare, čardaci, gdje su nestale izbe, brvnare, bondručara, kuće na „ćelicu“, kako su izgledale divanhane, musafirhane, gdje su bili doksati i kamerije, šašovci i hamandžici, hamami i senđeri sve je to važno istražiti i zabilježiti kako bi ostalo sačuvano od zaborava ali i poslužilo za detaljnije istraživanje.  Priča o jednom gradu, njegovom duhu, načinu života je i priča o njegovim kulama, česmama, mostovima i ćupridžicima, avlijama od bijelih oblutaka, autohtonim vrstama cvijeća i voća. Sve to čini ambijent koji je primamljiv za one koji istražuju ali i za one koji posjećuju i žele vidjeti “istoriju pod vedrim nebom”, očuvanu tradiciju, priču o kontinuitetu koja znači i priču o trajanju. Kroz sjećanja još živih svedoka vremena, odnosno nasljednika tih neprocijenjivo vrijednih objekata stvara se  istorijska „bilježnica“  na osnovu koje je moguće rekonstruisati ne tako davni izgled Prijepolja, što doprinosi afirmaciji  kulturnog naslijeđa i materijalnog i nematerijalnog, što je značajno za očuvanje identiteta Bošnjaka na ovim prostorima. Time će se podstaknuti i novi graditelji i investitori da  svoje objekte grade u duhu  tradicije, što može stvoriti novi ambijent  po uzoru na vrijednu tradiciju i građevinsko nasleđe Polimlja, kako se ne bi zauvijek izgubila autentičnost  i sve postalo uniformisano, bez one posebnosti koja upućuje na trajanje, duh i vrijednosti jednog grada ali i cijelog etnosa.

Ih Priče sa duvara 3

U mnogim gradovima, ne nužno većim i bogatijim, barem se pokušalo sa restauracijama, zaštitom, sprečavanjem rušenja i nestajanja. Mnogi takvi gradovi sačuvali su svoje stare čaršije, u mnogim autentičnim kućama i ambijentima su galerije, restorani, gradski muzeji. Prijepolje nije imalo tu sreću. Mahom je sve nestalo. Ono što se svuda zove “srce grada” u Prijepolju je “probodeno”. Ko god dođe prvi put teško da bi mogao na osnovu arhitekture zaključiti da je ovo grad koji traje. Tek po nešto asocira. Džamije, crkva, sahat kula. Da li se na osnovu toga može pričati o istoriji građevinarstva na ovom prostoru? Svakako da ne. Samo o fragmentima.

A priča o specifičnoj arhitekturi koja je proistekla i iz specifičnog načina života u skladu sa relegijskim uzusima, mogla bi da počne sa 15.vijekom. Kakve su bile udžerice koje su sa narastenjem broja mahala i same mijenjale svoj izgled, nije ili jedva da jeste ostalo zabilježeno. Tek po koji pismeni namjernik ostavio je zabilješku koja spade u red putopisa, što će reći da sadrži elemente ličnog i subjektivnog,  u skladu sa sposobnostima onoga koji bilježi, njegovim namjerama ali i nadahnuću i umijeću. U vreme kada postaje dio Hercegovačkog sandžaka, Prijepolje je kadiluk, pa je i administrativni centar Gornjeg i Srednjeg Polimlja, a zatim jedan od tri vilajeta. Ne bi smo o istoriji na ovom mjestu ali bi o činjenicama da je uvijek bilo na nekakvom “putu”, a kad si “na putu” onda to znači da si se nalazio i na putu raznih sukoba, pa je vilajet bivao i spaljivan i poharan. Ništa neobično za taj vakat. Najgore se naći “na putu” u nevekat. Rekosmo, oni koji su prolazili zapisivali su, a turski putopisac Evlija Čelebija ostavio je podugačak opis vilajeta.

Ih Priče sa duvara 5

“ Kasaba Prijepolje je domen (hass) (hercegovačkog) paše i vojvodstvo na teritoriji hercegovačkog sandžaka. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od tri stotine akči. Ima predstavnika Portinih spahija (sipah kethuda yeri), janičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika (muhtesib) i baždar. Prvaka i uglednih ljudi nema mnogo. Sastoji se od dvije kasabe. Jedna je Gornja kasaba na rijeci Limu,  koja se sastoji od jedne mahale s nekih pedesetak šindrom pokrivenih kuća, s baščama i vodama koje su poput izvora života (ab-i hayat).Tu se nalazi Ibrahim-pašina džamija. To je vrlo udobna i privlačna džamija s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. Ima dva velika svratišta (hana) i udobno maleno javno kupatilo (hamam). Ima svega jednu tekiju, dvije osnovne škole (mekteb) i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zadužbine. Prihodi od kirija ovih dućana troše se na održavanje mosta.
Idući iz te kasabe prema istoku obalom rijeke Lima, kroz groblje, došli smo u vakuf-kasabu Donje Prijepolje. U stara vremena obje ove kasabe bile su jedna varoš, koje je tokom vremena propala, pa je izmedju te dvije kasabe, ondje gdje je sada groblje, nastala pustoš od hiljadu koraka. To je vrlo sigurna (emin) kasaba. Ova je naprednija, ljepša i veća od Gornje kasabe. Ovdje stanuje njen mutevelija, upravitelj i kadija. I ova kasaba leži na prostranom i u zelenilo obraslom mjestu na obali Lima. Kroz ovu varoš teče rijeka zvana Mileševa. Kako varoš leži i na desnoj i na lijevoj strani te rijeke, mora se prelaziti preko mostova. Odmah na periferiji varoši utiče rijeka Mileševa u rijeku Lim. Sa sve četiri strane veroši nalaze se brda. Po njima su sve sami raznovrsni voćnjaci (baġ). U Donjoj varoši ima  deset mahala. Četiri su hrišćanske, a šest je muslimanskih mahala. Tu ima četiri stotine i osamdeset šest daskom pokrivenih, pristojnih, prostranih i tvrdo zidanih kuća sa vinogradima i baščama. Većinom su u starom stilu i prizemne. Od svih kuća najimpozantniji je dvor budimskog vezira Smail-paše.
Tu ima deset džamija sa mihrabom. Džamija Husein-paše je udobna i dobro posjećena. Njena kapija stoji prema jednom uglu same džamije i nijedna džamija nema ovakvu kapiju. S druge strane rijeke Mileševe na vrhu drvenog mosta je Veznedar-agina džamija. To je prostrana i svijetla džamija. Pred njom ima jedna čudna sahat-kula. Glas njena zvona čuje se čak iz grada Mileševa.
Ovdje smo prešli preko drvenog mosta i došli na musalu (namazgah), koja zaslužuje da se vidi. I ona je okićena velikim drvećem. Krasni mesdžid, koji se nalazi iznad kapije hana Sokolovićeva sina (Sokollu-oglu) sposoban da bude privlačna džamija i tekija (zavije). Glasovita je i Veznedarova tekija.
Ovdje postoje tri medrese, četiri osnovne škole i četiri tekije. Dvije od tih tekija su halvetijskog, jedna kaderijskog, a jedna bektašijskog reda. Ima tri trgovačka prenoćišta (han). Najimpozantniji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića u čaršiji. Iznad njegove kapije nalazi se mesdžid. Na velikom basenu ispred ovog hana, s druge strane ulice, svi pobožni muslimani uzimaju abdest i piju vodu. Ima stotinu dućana.
Klima je dosta blaga. Svi stanovnici nose potijesne arnautske čakšire i krajiška čohana odijela; Na glavu stavljaju čohane kalpake razne boje, a govore bosanski, srpski, bugarski i latinski. Većina stanovnika su jedri momci, i svi idu golih cjevanica, pašu sablje, mačeve, duge noževe i bodeže i idu potpuno naoružani…”.

mostovi 1

Sačuvati od zaborava arhitektonsko, odnosno građevinsko naslijeđe koje je kroz vjekove bilo prepoznatljivi i neodvojivi dio svakodnevnog života Bošnjaka ali i većinskog naroda jer mnogi vrijedni objekti, kuće poznatih Prijepoljaca i Srba i Bošnjaka su nestale ili se ubrzano urušavaju. Ako pričamo o vrijednostima, ako javnost dovoljno animirano, ako nove žitelje grada upoznajemo sa tradicijom, samo tako možemo  doprinijeti novoj afirmaciji grada, načina izgradnje i stanovanja u poplavi kiča koji nameće savremeni pristup gradnji, bez posebnosti ili oslanjanja na tradiciju, tipiziran i lišen duha grada koji je utkan u samo živo biće njegovih stanovnika.  Cilj nam je ukazati na potrebu da lokalna specifičnost graditeljstva treba da oživi, da se podstiče kako bi se sačuvala autentičnost jedne sredine koja je narušena. Takav odnos se ogleda i u poveznosti sa prošlošću koja se temelji na naslijeđu koje čini i gradnja, koja je neodvojiva od vrijednosti koje su satkane od tananih poveznica, što zajedno i zaokruženo čini materijalno i nematerijalno bogatstvo naroda.

Indira Hadžagić

Podelite tekst:

ОСТАВИ ОДГОВОР

Молимо унесите Ваш коментар
Молимо унесите Ваше име