
Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Odvajkada je u Prijepolju sve s lijeve strane bilo “preko Lima”. A šta je odvajkada bilo “preko Lima” nema mnogo zapisanog. Drumova je poslabo bivalo. Do sredine 19.vijeka putevi su bili krčanici, konjske i pješačke staze, a ozbiljniji radovi počinju tek 1860.godine kada je kaldrmisan put što je vodio jal do Sjenice, jal do Pljevalja. Konji su bili glavno prevozno sredstvo, a mali broj se vozio “putničkim kolima” što su se zvala: araba, brčka i “pejton fijaker”. Vjekovima se ritam kasabe nije mnogo mijenjao. A onda je “preko Lima” stigla Austrougarska. Dvije moćne carivine gledale su se “preko rijeka”, a “poprijeko” . S desne strane, Prijepolje je bilo u Otomanskoj carevini, a lijeva strana u Austrougarskoj. Malo gdje bijaše takve granice.
Prijepolje je od 1456.godine dio Otomanskog carstva, pa sve do 1912. kada se turska vojska, a sa njom i dio stanovništva povlači sa ovog prostora. Austrougari dolaze 1878.godine i ostaju s lijeve strane Lima do 1908.godine. Uticaj koji sa sobom donose, nove navike, nove zanate, nov pristup građevinarstvu, bio je ne tako veliki ali značajan za ovaj prostor. Šta je bilo značajno? Pa, stigli su, recimo limari. To je zanat koji Prijepoljci nisu znali. I prve džamdžije imale su posla jer se vijekovima na prozore mećala trbušina, odnosno koža ili papir. To se zvalo “pendžerija”, pa tek onda staklo uđe u širu upotrebu, jer dugo nije bilo jeftino i za svaku kuću. U to vrijeme Prijepolje ima 450 kuća i 3500 stanovnika. Počinje ozbiljnije da se razvija trgovina, pored čak 120 zanatlija koji rade po vazdan u svojim ćepencima u Čaršiji. Grad dobija i osvjetljenje i telegraf. Više trgovaca snabdijeva austrougarski garnizon. Od 1882. postojao je liferantski konzorcijum za limsko područje u Pljevljima, a podliferanti u Prijepolju su bili trgovci Murat Hašimbegović, Asim Begović i Đorđe Veseličić. Pred početak Prvog svjetskog rata Prijepolje dobija prvo trgovačko udruženje i jedan esnaf za zanatlije. Prijepoljci najviše traže i kupuju: so, zejtin, kafu, duhan, petrolej, tekstil i gvožđuriju, vole smokve, limun, hurme, rogač i leblebije. Sa austrougarskom počinje da se razvija novi tip gradnje. Oni “preko rijeke” prave kasarnu, bolnicu, poštu, apoteku i posebno atraktivnu kapelu.
Malu katoličku kapelu sagrađenu 1887.godine Prijepoljci smatraju jednim od svojih simbola. Ona je pravi arhitektonski biser na stijeni iznad Lima,a svojom bjelinom podsjeća na labuda, svjedočeći o vremenu kada je Lim bio granica dva najveća tadašnja carstva. Kapela je sagrađena za potrebe austrougarskih vojnika. U Drugom svjetskom ratu koristili su je italijanski vojnici, a preko puta je bilo groblje i taj prostor i sad Prijepoljci zovu “talijansko groblje”, mada su sahranjivani i austrougarski vojnici. Cijeli vijek mala kapela ne služi kao vjerski objekat ali je jedini objekat katoličke kulture na širem području Polimlja. Posle Prvog svjetskog rata, između 1920-1935. austrougarske zgrade su adaptirane, pa je tu bila i zgrada gimnazije, bolnica, načelstvo. U Drugom svetkom ratu 1943. tu se vodila jedna od najstrašnijih bitaka, u kojoj je poginulo najviše partizanskih boraca u jednom danu, braneći oklopnim nemačkim jedinicama da pređu most, o čemu svedoče konzervirane ruševine bolnice u spomen kompleksu “4.decembar”.

A “preko Lima”, niz Lim, veliko je Šehovića Polje koje ime dobi po familiji Šehović. Tu su bile brojne, bogate kuće Hadžišehovića, Musabegovića i Selmanovića. Gore brdo Dušmanići i Čiker. Pamte se stabla jabuka, krušaka i dudova kraj Lima, a sve do Čikera mirisni čuber, nana, pelin, repuh. Posebno se isticala najstarija kuća u Prijepolju, porodice Selmanović. Nekako između dva rata, malo osta potomaka, mahom se iseliše za Tursku kad ono “udari agrar”, a u velelepnoj kući sa divnom avlijom i baštama ostali samo brat i sestra. On gluhonijem, ona zauvijek na nivou djevojčice. Zika je uživao simpatije svih komšija, a svojoj sestri Nedžibi, sam je pravio lutke sa kojima je ona pričala nazivajući ih imenima komšija. Umrli su oboje 1943.godine. Prijepolje nije umjelo da sačuva svoju najstariju kuću koja je bila u odličnom stanju, raskošna, na dva boja, sa musanderima, mutvacima, intarzijama, debelim duvarima, senđerima i džamlucima gdje se držalo fino, stakleno posuđe optočeno srmom, vaze od žada… Nije Prijepolje umjelo da sačuva skoro ništa što bi svjedočilo o trajanju. Šehovića Polje nastavljalo se Zalugom. Tu se između dva rata smjestila porodica Dosković koja je kupila jedno veliko imanje od Šehovića, ka Zalugu i kuće Čarkilovića i dobra Bandučka česma. Zalug je bio karakterističan po tome što je imao desetak kuća u to vrijeme, u kojima su živjeli Beganovići i Turkovići. Velike livade i njive imale su prijepoljske porodice: prije svih Čuturići, Hadžagići, Ičelići, Topčići, po kojima ime dobi voda i česma. Veoma plodnu zemlju obrađivale su čipčije, uzgajao se kukuruz i zerzevati, odnosno povrće ali i svaka miva, posebno jabuke “šarenike”, pa, otud ona pjesma:”Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku i poljubih Esmer đuzel djevojku.”
Posle Drugog svjetskog rata, Prijepolje je počelo da živi živahnije “preko rijeke”. Osim šarampovskog, viseći most (koji samo Prijepoljci zovu “gigaći”) povezao je dvije obale. S one strane rijeke izgrađene su prve stambene zgrade, išlo se preko rijeke u Gimnaziju, Učiteljsku školu, kasnije i u Dom omladine, Radnički univerzitet smjestio se u baraku sagrađenu umjesto Čaršijskog hana. Posle su građeni i prvi tereni za odbojku, išlo se na kupanje, u “halačinu” po tuđim baščama koje su “prekostale” iz prošlog vakta…Preko rijeke stigla je pruga i prvi voz u kasabu…
A Prijepolje? Bješe to kasaba u koju se dolazilo ali mnogo češće iz nje odlazilo ili se samo prolazilo. Ritam života malo šta je narušavalo. Po brži ritam odlazilo se negdje dalje, u neke druge varoši koje su drukčije mjerile vrijeme i drukčije vrednovale ljude u njemu. Iz tih varoši na Prijepolje se još samo sjećalo, s malo tihe sjete koju donose godine.
Indira Hadžagić

ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).