Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Sa ove i sa one strane Kovačkog Potoka bila dva muslimanska groblja. U Potoku, gore ispod brda, kožara i farbare vune. Do Lima Vignjevi, malene kovačke radnje brojnih porodica iz Donje Mahale, od drveta, daleko od kuća, da se šta ne zapali i da stalna buka ne remeti mir mahale. Preko potoka kuća i kovačnica Tanaskovića .
Ulazimo tako u Gornju mahalu koju Prijepoljci zovu Šarampov, a dugo je pisana kao Ibrahim pašina mahala. Priča veli da ime mahale ima neke veze sa rovom, ako izvor riječi potražimo u turskom jeziku. Ali ima još čudnija priča o mogućem nazivu. Muslimani koji su živjeli sjeverno od Dunava i Save u 17.vijeku bili su prinuđeni da u vrijeme petnaestogodišnjeg ili bečkog rata napuste domove i pobjegnu na jug. Neki su stigli i do plahovite rijeke i tu ostali, a domaće kasabalije muslimane sa sjevera počeše zvati Madžari. Oni doniješe sa sobom običaje , pa i naziv za visoku, šiljatu ogradu –šarampov. Pa, svejedno, ono što je ovu mahalu uzdiglo je Fatihov most, o kome kažu da je sagrađen u 16.vijeku. O velikom značaju tog mosta svjedoči derbendžijska stanica, iz koje su derbendžije čuvale most oko koga se i formiralo naselje. Diveći se valjda mostu od kada ga prvi put ugleda kao dječak, Ibrahim paša riješi da tu učini dobro djelo. Sin bijaše Skenderov, bega što imađaše ogromno imanje i višespratnu kamenu kulu, pa se to mjesto i sad naziva Skenderovina. Djed mu Ibrahim bio deferdar u vladi velikog vezira Ahmet paše. Potomak mu i imenjak sagradi džamiju, veli predaja, za derbendžije i vojnike jer i danas mjesto iznad džamije zovu Kasarna. U toj kršli bili smješteni pašini vojnici. Džamija je načinjena 982 hidžretske godine, malo prije nego će Lim odnijeti ono malo ćuprija. Ostalo je zapisano da je 1579.prijepoljska kasaba prepolovljena od nabujalog Lima. A Ibrahim paša, Prijepoljac, sagradi u Gornjoj kasabi još i dva raskošna hana, hamam, dva mekteba i tekiju. Tu je bilo i deset dućana od čijeg je prihoda održavan most i pedesetak kuća, sa baštama i vodama kao izvor života. Ibrahimova sestra Kajdafa umrla je 1627. i mezar joj je od mermera pored bratovog u dvorištu džamije koja je i najstariji sačuvani istorijski spomenik u Prijepolju. Kad su u 18.vijeku ćesarske čete poharale i Prijepolje, džamija je teško oštećena, uništena je arhiva i tarih (kamena ploča sa podacima o ktitoru). Ostalo je tako dok sve ne obnovi jedna Šarampovka, Baki Hanuma o kojoj se malo zna. Valjda o ženama ovdje i onako malo zbore, maker bile i zaslužne i učene, makar gradu i hair činile. Baki Hanuma je zavještala posjed zvani Brdo za održavanje džamije. Njoj su pripadali čitluci, i čuveni han. Kraj džamije česma i sad ima, u Šarampovu najstarija bila i pekara iz 1880.
A ambijent su davale kuće. Joldaševića kuća bijaše poznata po svojim ćustecima i ogradom svom u ornamentima. Kuća Čuzovića još stoji, sa svojim magazama, još lijepa i golema, a svojom raskošnošću izdvajala se begovska kuća hadži Bešira Helića na dva sprata, dvije kamerije i toplijama na prozorima, sva u senđerima. Nema više. Most sagrađen 1886. velika poplava je prepolovila 1896. Taj most daće pečat jednom vremenu kada Prijepolje biva podjeljeno između dva velika carstva-Osmanskog i Austrougarskog, a most bijaše granica. U svojoj derbendžijskoj stanici u Šarampovu granicu su čuvali turski graničari, a tamo preko Lima, na lijevoj obali, austrougarski.
A vrijeme proticalo baš kao i Lim za koga su bili vezani svi Šarampovci, skakali s mosta, pravili plaže…Svoje kuće ljubomorno čuvale šarampovske familije: Srne, Čelebići, Hadžići, Melići, Delići, Veljovići, Delendžći, Aginčići, Skrobanovići, Dželilovići, Brbovići, Avdagići, Đurđevići, Bakarevići. Mnogo je očuvanju Ibrahim pašine džamije doprinio i njen mujezin i dugogodišnji predsjednik Islamske zajednice, Šarampovac Mahmut Poturak. Tu bila kuća i majstor Čeda Miloševića, opančara i majstora Mike Cvijovća, čije dvije sestre poginuše u partizanima, Miša i Olga, a on obiđe na biciklu još pedesetih godina minulog vijeka “po Evrope”. Tu bijaše i porodica Galić. Još se Prijepoljci sjećaju kako je Ljubo volio džez, svirao trubu i saksofon.
Prijepoljci su voljeli da se šale sa Šarampovcima da žive u “zahaćluku”, jer dok sunce stigne do njih…A Šarampovci umjeli da uzvrate svakojako. Nije ih valjalo “začikavati”. Neki su bili “kadri” da “procjenjuju” ko može, a ko ne može preći most, pa po korzou da se šeće. Kad bi oni procijenili, a neki se “kofištali” dobili bi i ćutek. Azgin potomci derbendžija. Mnogi Prijepoljci decenijama su išli po vodu na Brezu, taj “birindži” izvor koji je tu od 1928.godine.
Oni kojima je bilo mnogo uzbrdo lomiti se do Breze, išli su poniže, uz Lim, pa do Sućeske. Odatle, drum je vodio kraj limskih virova što su prijetili nesviklim ili nevičnim…
Indira Hadžagić
ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).
