Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Čaršija je formirana rano, od kada je i Prijepolje postalo kasaba. Mjesto za opošljavanje, za sređivanje svih poslova, za narudžbe i ugađanja, za krpljenja i srklete, za habere i seire. Na početku 20. vijeka trgovačkih je 20, a zanatskih 40 radnji duž glavne prijepoljske ulice koju i sada svi zovu Čaršija. Sredinom 20.vijeka već je 50 trgovačkih radnji ali još se ne smanujuje i broj zanatskih. Tu su hanovi i kafane, kahve i saraji, tu su gradska kuća ( opština ili u tursko vrijeme beledija), tu je i jedan od najmarkantnijih objekata do danas-zgrada Ruždije, turske srednje škole, koja je sagrađena nakon reformi donijetih hatišerifom od Gilhane 1839. kad se prelazi sa vjerskog na svjetovno školovanje. U toj zgradi je bio čak i hućumet(zatvor) ali i medresa, prva Gimnazija 1914. osnovna škola poslije rata, pa onda i Škola učenika u privredi. Danas je Muzej. Sva prijepoljska privreda temeljila se na toj čaršiji.
Najbrojnije zanatlije bili su berberi i bivalo ih je i po 15. Oni su imali radnje sa tri odaje, jer su često tu bili i hamami i avdesluci. Ovaj zanat počinje da se razvija već od 15 vijeka jer se u džamiju nije moglo neuredno. Poznati su bili Avdo Jatara, Mehmedalija Veljović, Ahmo Šehović, Emin Solaković, Halil Čičić, Savo i Avram Janković. Kondurdžije i opančari načičkani jedan do drugog. Za bogate plitke i duboke cipele od kože, fine mestve i papuče što su ih pravili i popravljali Bišići, Avdaga Pilav, Meša Avdagić, Mićo Polić, Ananije Varaklić. I šest pekara bilo na samoj Čaršiji. Najpoznatija Manja Džandžanovića, a onda i Crkvena koju su držali Zekavičići, pa ona na Sarač Potoku , braće Cvijovića koju su držali Huso Kratović i Džanko Čuzović. Krojački zanat se razvijao iz terzijskog, kada su raskošna odijela, ručno ukrašavana za bogate trgovce i gazde svakojake, zamjenjena evropskim.Veliki majstori bili su Salihbegovići, Minići, Borivoje Marić, Alija Čantrić, Kratovci, Abdurahman Pašanović, Zaim Kadribašić, Husein Veljović. Tišlerski zanat bio je izuzetan jer se nekada unutrašnjost muslimanskih gradskih kuća ukrašavala, ponekad pravim umjetničkim izradama u drvetu namještaja ali i hamandžika, sehara, senđera, hamama. Najbolji bili Anton Slemenšek i Mithat i Sajto Hadžagić. Sajdžija i sahadžija je bilo malo jer je rijetko ko imao lični sahat. Mihailo Stanišić i Salih Hanić bili su i optičari. Kujundžija i zlatara bilo je mnoštvo još na početku 20.vijeka a onda ih je sredinom istog gotovo nestalo. Slično je bilo i sa saračima. Koliko ih je bilo govori i toponim po sred Čaršije- Sarač Potok.
Trgovalo se na ovim prostorima intenzivno od kada je Prijepolje bilo na karavanskom putu od Dubrovnika do Stambola. Od 14.vijeka može se govoriti o porodicama trgovaca, neki od njih bili su bogati, veoma uticajni, gradili su Prijepolje. To su porodice Veseličić, Bogdanović, Glišević, Minić, Hadžipetrović, Stanišić, Cvijović, Hadžagić, Kreštelica, Hadžiavdić, Jeleček, Helić, Čuturić. Imala je na Čaršiji i knjižara Andra Koldžića.
Tu na Čaršiji, brojni hanovi. Jedini karavan saraj bio je Rašidagin han, a onda redom: Hadžagića han, gdje je otvorena prva čitaonica, Hadžihasanagića han, Veseličića, Rakitića, velik Hadžipetrovića i posebno lijepi Minića han kao i kuća na Sarač Potoku. Na Čaršiji i Hotel Jugoslavija, prva gostiona po uzoru na „svijet“, ugledne porodice Krpović. Tu i brojne kafane koje stigoše na čaršiju sa Austrougarima, jer prije toga mahom bjehu samo „kahve“. Po koja poslastičarska radnja, a onu prvu otvorio majstor Ahmo Eminagić. Na Čaršiji se govorilo prvo „kod Pijace“ pa poslije „Kod Omladinskog doma“. Prije rata bila gornja i donja pijaca, a pedesetih tu sagrađen prvi Omladinski dom (poslije Gradska kafana), pa prva „savremena“ prodavnica Non Stop sa kasom koja je zamijenila ćepenke i dućane. A dućana i kuća bilo, ihaj!
Bogdanovića, Ljuštanovića, pa Skadraka, Hanića, Veseličića, Đerića, Hadžijakupovića, Jusufagića, aščinica Sokolovića, kuća Trebinjaca i neobična drvena kuća Potežica. Kuća Polića, pa dođosmo i do Sarač Potoka. A u sokaku Miloš Novovović iz Knina stigao da gradi suhozid, tu Ćebedžići, a na Čaršji opet kuća Gojakovića, Novakovića, dolje majstor Rade Steljić, na motoru u gojzericama i kožnim pantalonama. Poslije rata tu Prva biblioteka , a niz Čaršiju, prvi Bioskop („Sutjeska“) i „Polimlje“, prvi „savremeni hotel u Sandžaku“ .
I neobična kuća Purića. Pamti se i ono vrijeme poslije rata kada su ljudi prodavali svaku robu, a radnje se pamtile po njima. Ko bi zaboravio Ulja Karaboju, čuvenog Sulja Ičelića?! Ili prodavca „Limkinih“ cipela Hitka Šahmanovića?! Ili Murata Mujezinovića Bimba, bricu i harmonikaša?! Avrama Jankovića prvrog poštara i prvog glasa crkvenog hora?! Fotografe Šahina Zekića ili Miku Svičeviča?Prvu frizersku radnju „samo za dame“ Hidajete i Ferida Hadžagića?! I onda, polako Čaršija je mijenjala svoj izgled, nestajali dućani i male zanatlije, otvarale se prodavnice, prve samoposluge i Dragstor. I fabrika na korzou „Iris“. Još po neko pamti Vitka Sodadžiju ili sodadžijsku radnju Tomaševića. Prvu apoteku i Milevu Lazarević. Govorilo se „Vidimo se na đevreku kod Ahma“ ili Kod Prvog Maja ili u Pekari Kod Crkve, kod Džemile (Sudžuk). Čaršija se pružala dolje, u mrak i gubila do Kovačkog Potoka.
Indira Hadžagić
ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).
