Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Teško je odvojiti mahale, odnosno pojedine djelove grada, jer se mješaju i u sjećanjima i pamćenju najstarijih Prijepoljaca.Tako, kad kreneš “naviše” s Hamama prvo dođe Mezilhana. Dobila je ime jer je bila poštanska stanica ili mezilhana. To je bio trg gdje su se nekada mijenjali konji kako bi se pošta prenosila do i od Prijepolja. Poštanska služba je relativno rano bila organizovana na ovom području, te je kasaba imala i svoje poštare koje je narod zvao”tatari” a zanimanje je bilo “mezildžija”. Služba je osnovana još 1630.godine. Zanimljivo, telegraf će “proći” kroz Prijepolje 1869.godine. Tu na trgu, pamti se, održavani su i skupovi “u čast kraljevih datuma”. Prijepoljci su umjeli još “detaljnije” da lociraju, pa vele da se “donji pijac” naslanjao na Čaršiju i da su tu bile kuće i pekara porodice Hanić. Onda bi se krenulo ka “gornjem pijacu”, a tuda sve kuća do kuće. Neke i sad stoje. Biseri stare gradske arhitekture. Neke su srušene, pa izgrađene “moderne”, neke su “dograđene” ili “renovirane”.
Kuće Mezildžića, Hajvazovića, Ičelića, Topčovića, Musabegovića, Bišića, Mušovića, Čičića, Jusufagića. Tu su i kuće Varagića i Krpovića, koji će sagraditi pravi hotel i to po imenu “Jugoslavija” između dva rata. Ali o tome će još biti priče jer je ovaj dio grada bio pravi centar kasabe i obuhvata više naselja ili mahala.
Put nas vodi ka Potoku. Gore je Pušina. Čudnovato brdo, nekad sa voćnjacima gradskih porodica, danas pokriveno bagremovom šumom. Zašto Pušina, ne zna se. Vele da se “pušilo”. Onda “na Ravne”. Kuće Hadžijakupovića, ograde, vratnice i česma još dočarati mogu ambijent pravog sokaka. Kuće Porovića i De(v)ovića. Onda se kretalo ka Šajtovu. Beše dobra voda, kuće porodice Poturak i umjelo je nekad da se ide “na vodu” ili “po vodu”. Kao u onoj sevdalinki Himzo Polovina što je zapisao:”Mila majko, šalji me na vodu…”. Možda je baš zato tu sagrađen prvi rezervoar za prvi gradski vodovod, onaj iz 1928.godine.
Ravne, brdo iznad grada ili gradsko izletište. Priča se da su tu bili voćnjaci koje je Meva kaduna “ostavila u amanet” Prijepoljcima da “iziđu na vazduh”. Izletovalo se, a prvomajski praznici počeli su tu da se “obilježavaju” između dva rata. Što je u Prijepolju bio “uranak” drugog, a ne Prvog maja, ne zna se ali se zna da je sve do kraja osamdesetih gdina prošlog vijeka grad živio za te dane, još zorom se zauzimalo mjesto među borićima i onda se rasprostiralo ćebe, redale tepsije i tendžere ponijete od kuće, palila vatra da se “pristavi džezva”. Ko doneo pite, ko mlade jagnjetine i mladog luka i salate. Šta je bilo ravno “čudu” spuštanja čovjeka na mjesec? Pa, kad je čuveni ugostitelj Ismet Ćato Čičić donio gramofon, zakačio struju direktno s bandere i na” ibret” svih, ovaj propjevao u sred šume! Može biti da su tu malo zamjerili utucajni muzičari bez kojih okupljanja, pa ni izletovanja ne bi mogla ni da se zamisle, a o akšamluku ni da se progovori: harmonikaši Rešo Sahadžija Ičelić, Đoko Stanišić, Osmo Ljuhar , Bimbo Mujezinović, Dekika ćemane, Alijica Šendelj bubanj, Fevzija Ičelić gitara Mile Derić. Pa kad noć padne, orila se pjesma, a kad se iza ponoći krene s Ravana, svako je mogao “poznati” glas pjevača. Tako mala kasaba bila, a tako se dobro čulo.
Čair, pak, bio je posebno mjesto nad gradom. Tu su bogate prodice gradile svoje “letnjikovce”. Biće da je zbog dominantnog pogleda na Lim i svaki drugi dio grada ali i zbog svakojakog uživanja i rahatluka. Bila je to posebno raskošna i lijepa mahala, među voćnjacima i zelenilom. Tu su dominirale kuće Jusufagića i Šećeragića.
Nadvisujući Prijepolje stajala je kuća Šećeragića, sagrađena 1870.godine. Doksat je bio ukras kuće kao i prozori s toplijama. Malo ispod i Jusufagići su podigli svoju “saglan” kuću 1885.godine. Imala je mali čardak i dvije raskošne badže, dva doksata, a ograda je bila bogato izrezbarena. Ovo je jedina gradska kuća koja je “restaurirana i zaštićena” i dio je muzejske ponude Prijepolja.
Indira Hadžagić
ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).
