Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.
Prijepolje kao grad prostiralo se od Bostana do Šarampova. Tako su ga i Prijepoljci doživljavali. Grad je bio samo sa jedne strane Lima, to će reći desne, a preko Lima su bila mahom imanja onih koji su živjeli sa desne strane. Tako zatičemo grad na početku 20.vijeka, takav je bio i sve do pedesetih godina prošlog vijeka. Gornji dio kasabe Prijepolje bio je Šarampov, srednji Čaršija, a donji dio bio je Vakuf. Svaki od ovih dijelova grada imao je svoje mahale, dakle stambene dijelove, gdje su bile kuće, a u čaršiji se opošljavalo, odnosno tamo su bile upravne zgrade, škola, trgovački i zanatski dućani, sve ćepenak do ćepenka.
U najvećem naselju, Vakufu, koje je ime dobilo po džamijskoj zemlji u 17.vijeku, mahale su se zvale: Bostani, Ciganska mahala, Musala, Borak, Mejdan i Vinograd. Između njih su se širile prostrane bašte(bahče) tadašnjih žitelja najsunčanijeg dijela grada, gdje su uzgajani voćnjaci.
Mahala Bostani prostirala se od kuće Terića, pa preko padina Klika do sadašnje Bolnice. Svoje ime je zaista dobila po bostanu ( karpuza, lubenica), koji je tu obilato rastao, a bilo je dosta i dinja. Još stari Prijepoljci pamte kako je sve izgledalo prije nego što je izgrađena zgrada Bolnice, kako je bilo između dva rata, pa do kraja pedesetih godina prošloga vijeka. Po tim sjećanjima koja sam skupljala, bilo je na Bostanima tek nekoliko kuća i vodenica. Nekako se najviše urezala u sjećanja (ali je svoje mjesto našla i u knjigama o specifičnostima polimske arhitekture) kuća porodice Čengić. To je bio jedini čardak kojeg su 1880.godine sagradili “muhadžeri” iz Hercegovine, pa je kuća bila jedina u tom stilu, koji su donijeli iz svog kraja. Ovakav tip kuće do tada nije postojao u prijepoljskoj kasabi. Kod čardaka Čengića bio je i izvor na koji se išlo po vodu. Od Bostana, paralelno sa Mileševkom tekao je jaz što je davalo poseban ambijent u kome se isticala Ivankina vodenica. Taj dio zvali su Prijepoljci Ćatovina. Ivankina vodenica ili vodenica porodice Vukašinović bila je jedna od najdugovječnijih na području prijepoljske opštine i stajala je sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka. Mnogi pamte teške ratne i poratne dane, glad i kako su čekali da seljaci donesu kukuruz da samelju da bi kupili kilicu brašna.
Zaim Memović bio je dugo vodeničar u toj čuvenoj vodenici. Za Đurđevdan su svi, bez obzira na vjeru, išli na “omahu” kod Ivankine vodenice. Od vodeničkog točka se odbija voda koja se zove “omaha” i pripisivane su joj magične moći, pa su rano ujutru mladići i djevojke ustajali, hvatali ovu “rosu” s vodeničkog točka da bi osvojili srce drage ili dragog i okretali se kao što se okreće voda omaha oko “kola”. Istom vodom umivala su se i djeca da budu zdrava, a i pogače bi se “zakuhavale” sa ovom vodom. Ne priča se da li se vjerovalo i ovdje u “leptirice” kao u onoj Glišićevoj priči o vodenicama gdje se skupljaju “šejtani” i da li je ko vidio vile kako piju vodu, pa se zato ne valja kupati u jazu.
Vodenice više nema, ali poviše nje, na Bostanima je još kuća Ivanke Vukašinović. Preko “rijeke” kako i sad vele stari Prijepoljci, odnosno Mileševke, bila je Maslovina (danas Tomovina), veliko imanje porodice Maslović , a ispod Pušine čuvena Čohina česma. Prema Kliku bile su kuće Džemaila i Mustafe Muzurovića. Od tih kuća išlo se prema Taševu jer je tamo bio veliki teferič. Pamti se još i komišanje kukuruza za mjesečine, jer se na Bostanima, pored bostana i dinja, sadio i kukuruz, bilo je dosta šljiva, jabuka i krušaka. Ono što je posebno bilo karakteristično su “košare”, male drvene kuće koje su služile za izlet, odnosno da se smjeste oni koji bi iz grada tu “izletovali”. Pominju se još pojedini dijelovi Bostana koje su zvali “Žestanje” ili “Ćetenište”. Bješe tu i imanje porodice Sudžuk. A dole, gdje je sada Bolnica, bilo je imanje “Andrije i Perse što su stanovali na Borku”. Dugo stoji i malena kuća, okrečena uvijek u bijelo. To je kuća Aiše Redžović, jedna od najstarijih kuća u tom dijelu grada. Stoji i danas, besprekorno bijela, mala uredna kuća među ružama. Dolje skoro pa prekoputa, a ispod puta, bila je kuća porodice Jagnjo.
Mahala Bostani, između dva potoka, kojom je tekao jaz, živjela je dugo svoj neobični život nadomak grada ali taman tako izdvojena da je služila i kao “izletište” Prijepoljcima. Mnogi stari Prijepoljci ne daju “reći” da se zove Bostani, već je zovu Bostane. Ali sigurno je da je jedan od najsunčanijih dijelova Prijepolja i da s tim slikovitim imenom, svjedoči o vremenu kad se živjelo “potiho”, kad se kraj vode, za dugih ljetnih večeri, jeo tek ubran bostan, a prepričavale se zgode još od đurđevdanske “omahe” i prve “žarige” i čekao Petrovdan zbog teferiča u Taševu, pa da se pokaže i prikaže i ugovori kakva svadba kad sve ustrepti na julskom zvizdanu .
Indira Hadžagić
ANTRFILE
Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama…nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).
