Nematerijalno kulturno naslijeđe je neraskidivo povezano sa zaštitom ljudskih i manjinskih prava i čini suštinu uživanja prava na kulturnu posebnost manjina
Za upis na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa, nematerijalna kulturna baština mora biti:tradicionalna ali još uvjek živa. Dakle, ne samo naslijeđeni običaji, nego i savremena ruralna ili urbana praksa u koju su uključene različite grupe i pojedinci. Mora biti i inkluzivna, što će reći da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, te doprinosi društvenom jedinstvu, podstiče osjećaj identiteta i pripadnosti. Takođe treba da bude i reprezentativna, tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s generacije na generaciju, s koljena na koljeno ili drugim zajednicama i da je temeljena na zajednici koja se s njom identifikuje, koja je stvara, održava i prenosi.
Historijski tok razvoja bošnjačke kulture uopšte, može se podijeliti na tri perioda: srednjovijekovni, osmanlijski i postosmanlijski i savremeni. Srednjovijekovno doba predstavlja period prve države Bošnjaka, srednjovijekovne Bosne, period stvaranja etnosa i uklapanja u evropsku porodicu naroda. Taj period predstavlja „mitsko doba, koje, iako je postojalo u realnosti, tokom dugih vijekova kreiranja sopstvenog etničkog bića i kulture u drugoj ideološkoj matrici“, biva na izvjestan način, kako to kažu povjesničari „odvojen od običnog svijeta i sa njima se malobrojna grupa identificirala“. Međutim, kolektivno pamćenje na taj period, ipak, nije iščezlo i Bošnjacima je i danas identifikacija sa srednjovjekovnom Bosnom i njenim simbolima i naslijeđem prihvatljiva i živa.
Osmanlijski period je najduža, možda najznačajnija faza razvoja bošnjačke kulture. U tom periodu, vladajuća srednjovjekovna bosanska elita, postaje nova elita koja u potpuno novim uslovima nastavlja kreiranje kulture jednog naroda. Bošnjaci tada postaju dio osmanlijske zajednice naroda, bivajući i aktivni kreatori historije i kulture, doživljavaju vrhunac i stvaraju najviše onoga što smatraju ili što se smatra bošnjačkim kulturnim naslijeđem. Bošnjaci su danas direktni baštinici te zaostavštine na zapadnom Balkanu jer su je i stvarali i živjeli po mjerilima i pravilima te kulture.
Postosmanlijski period, odnosno od doba balkanskih ratova, pa do danas, povjesničari smatraju periodom „ dekadencije“ ove kulture na ovim prostorima.
Materijalno kulturno naslijeđe Bošnjaka u Sandžaku predstavlja sva pokretna i nepokretna materijalna dobra koja su Bošnjaci stvarali tokom spomenuta tri perioda. Tu spadaju: stećci, džamije, medžlisi, musale, nišani, mezarluci, česme, šadrvani, sebilji, hanovi, kule, hamami, sahat kule, mejtaši, bedemi, tvrđave, mektebi, medrese, ruždije, ćuprije, vakufske zgrade, stare porodične bošnjačke kuće, čardaci, ograde, kapije, turbeta, kahve, restorani i dućani, tekije, bezistani, pekare, ambijentalne cjeline, mlinovi…Popis je veliki i ne može biti konačan jer je i ovo živo naslijeđe.
Pored materijalnog kulturnog naslijeđa Bošnjaka u Sandžaku, postoji i nematerijalno kulturno naslijeđe koje obuhvata sve vidove duhovnog stvaralaštva, obrede, običaje, zanate, vještine saznanja o univerzumu, umjetničko stvralaštvo i izražavanje koje Bošnjaci Sandžaka baštine kao svoje, a tu spadaju: usmena epika, sandžačka sevdalinka, sandžački ćilim, mevludski obredi, teferiči, kaside, bošnjački folklor, svadbeni običaji, pogrebni obredi i običaji, muštuluci i muštulugdžije, muslihunluk, ženske svadbene pjesme uz tepsiju, hićaje, hamajlije, salijevanje strave, sandžačka leksika u bosanskom jeziku, prelo i sijelo, dječije igre iz ovih krajeva, toponimi, obredi pri sunećenju, kujundžistvo, vez, brojna slatka i slana jela, spremanje raznog „slatka“, sjenički sir, jardum, pite, razni običaji vezani za pojedina godišnja doba karakteristični za sela…
Da bi se sve ono što još živi i što se njeguje, prenosi na generacije i čuva kao dio kolektivnog naslijeđa zaista i našlo na listi Nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srbije, nije dovoljno da se samo spominje i popiše, već je potrebno da zadovolji kriterijume koji su uspostavljeni kako bi se moglo upisati na listu koju do sada čini 36 elemenata Nematerijlanog kulturnog naslijeđa Srbije.
Jedan od velikih izazova sa kojima se suočavamo na ovim prostorima je upravo multikulturalizam koji nema osobenosti inkluzije u zaštiti kulturnog identiteta. Kulturno naslijeđe predstavlja srž etnokonfesionalnog kolektivnog identiteta, skup ključnih simbola koje pripadnici bošnjačke zajednice percipiraju i tumače kao objektivni „marker“ svoje posebnosti. Nematerijlano kulturno naslijeđe je neraskidivo povezano sa zaštitom ljudskih i manjinskih prava i čini samu srž uživanja prava na kulturnu posebnost manjina. Znanje o nematerijalnom kulturnom naslijeđu i baštini Bošnjaka na ovim prostorima je prilično malo, a izostala je aktivnija edukacija zainteresovanih i agilnost institucija da se pozabave načinom i metodologijom upisa elemenata ovog naslijeđa u registre zaštite. Ipak, svi koji se bave ovom oblašću, od historičara, arheologa, antropologa, etnologa, etnomuzikologa, restauratora i konzervatora, lingvista i stvaralaca u raznim oblastima umjetničkog izražavanja, složiće se da je riječ o velikom bogatstvu koje pripada svima na ovim prostorima i da je velika šteta da ono ne ostane sačuvano. Nematerijalno kulturno naslijeđe Bošnjaka je bitan pokretač kulturne raznolikosti ovog dijela Srbije. Kroz usmjenu tradiciju i jezik, običaje, izvođačke umjetnosti, tradicionalne zanate i rukotvorine, rituale, obrede, praznike, izražavaju se kreativnost, znanje, vještine i duh ljudi ovog kraja.
Istraživanja ovog naslijeđa dakako postoje. O tome govore naučni radovi i studije. Učestvovale su u istraživanju ovog naslijeđa institucije po opisu posla (muzeji, biblioteke) ali i nevladine organizacije se sve više zanimaju za ovaj vid kulturne baštine. No, kakva god da je lista napravljena do sada ili se spominju elementi tog naslijeđa, ništa nije konačno jer uključivanjem pojedinaca i grupa, stručnjaka i zainteresovanih intelektualaca, kao i onih koji neposredno učestvuju svojim izvođenjem ili stvaranjem upravo u očuvanju ove baštine, lista se širi, dopunjuje i ono što je neophodno je metodološka obrada. Potrebno je, osim pazarskih mantija, stručno obraditi, u skladu sa strogim kriterijumima, još neke elemente ovog naslijeđa koji bi, ne samo konkurisali za nacionalnu, već i za listu Svjetskog nemetarijalnog kultunog naslijeđa.
Indira Hadžagić
