Brandenburška kapija

  24 Januar 2017

Razbolio sam se tog dana. Držala me je groznica i temperatura dobranih nedjelju dana u kontinuitetu, a opštinsko takmičenje je bilo planirano za vikend.

„Dečko, obloge, pojačaj čajeve i vidimo se na opštinskom“. Naizgled obična rečenica mi je uzličila na sve ostalo osim na naređenje. Kao kada učiš da skijaš, ako ne ustaneš poslije prvog pada – nikada nećeš naučiti. A da li sam naučio?

Majka i babo su ušli u dnevni boravak saopštivši mi da sam dodijeljen Učitelju Ljubiši. Ništa mi to nije značilo iako su oboje bili srećni i ozareni jedinstvenom radošću jer ono što je za mene predstavljalo početak puta koji i dan danas traje i kome se nisam radovao, za njih je bilo uzvišeno i dragocjeno. To mi je postalo jasnim tek kasnije.

Prvog dana je u školi je sve mirisalo na svježe udžbenike, oporost kalcijum karbonata i na duhan savijenih cigareta, spakovanih u kartonsko pakovanje američkog „Camel“-a. Sjedio sam u prvoj klupi, a prekoputa mene je bio visok i odlučan čovjek, veselih očiju i čudnog pramena spušenog preko čela, u obliku nekog džinovskog zareza, blago savijenog sa lijeva u desno. Cijeli dan sam gledao u taj pramen. Ničega se više ne sjećam, osim da je babo zadovoljno komentarisao sa još jednim tatom, kako veliki put čeka njihove sinove i kako vjeruje da su u rukama pravog čovjeka.

U osnovnoj školi, na periferiji grada gdje je Učitelj radio, postojalo je nepisano pravilo da generacija četiri godine starija od nas prvaka, redovno posjećuje svoje učitelje i učiteljice u prvim danima septembra, jer oni su sada odrasli, iskusni i fol zreliji a mi smo samo prvaci i ništa više. Učiteljev akcenat je bio na nama, koji smo razgoračenih očiju gledali te odrasle i fol zrelije uljeze u našoj učionici. Neka ostane zapisano da je moj drug iz klupe, sa čijim je tatom moj babo komentarisao Učitelja,  sve njih preslušavao istoriju i geografiju u naredne tri godine, što je Učtielj uvijek odobravao sa neskrivenim ponosom.

Nešto što je redovno obilježavalo krajeve školskih časova su bila obavještenja direktora škole. Jedne prilike, čitana su imena starijih osnovaca koji su pobjeđivali na takmičenjima na svim nivoima jedne od država u kojima smo živjeli. I svaki put je čitano i na pijedestal slave potpuno zasluženo, postavljano ime jednog plavookog dječaka, nevjerovatno zvučnog imena i prezimena, koji je redovno uzimao prva mjesta iz matematike, fizike, hemije, srpskog jezika, recitovanja... Učitelj bi se samo zamislio, fokusirao svoj blagi pogled u jednu tačku i svako od tih obavještenja završavao rečenicom – on je moj đak. Uvjeren sam da je Učitelj znao da na taj način nama postavlja cilj. Meni makar jeste, iako moje ime nije tako često spominjano, barem sa tog razglasa.

Do IV razreda sam bio nevjerovatno mirno dijete. Toliko mirno da je Učitelj znao sa mnom „ozbiljno“ da porazgovara ne bi li me malo izbacio iz tog gotovo robotičkog načina ponašanja. U IV razredu mu je to pošlo za rukom i to kako: poznato je bilo da je Učitelj maher za matematiku, pa je znao na časovima dodatne nastave, da nam postavlja one famozne zadatke sa toliko zvjezdica da bi se njima mogla definisati sva bitnija sazvježđa naše galaksije. Jedan od tih zadataka bijaše neriješiv za nas, četvrtake, pa nam Učitelj dade još vremena da probamo kući da ga uradimo. Sjećam se, došao sam kući, ne pričam ni babu ni majci koji me je jad snašao, neću da priznam da ne umijem da uradim zadatak, a neću ni da se predam (ovo mi je zlata vrijedilo na fakultetu). Prilazi babo, ponosan jer sam uporan, a opet sa šeretskim osmjehom na licu. Uzima papir, potpuno odvojeno od mene počinje rješavati zadatak i poslije nekih par minuta, pobjedonosno zabija hemijsku u papir, pali cigaretu i izlazi na terasu, prolazeći kroz vrata od terase kao „crvenoarmejci“ kroz Brandenburšku kapiju onomad. Kako ja nisam uspio riješiti zadatak (neka bude zapisano da je Učitelj govorio ijekavicu) babo mi predloži da prepišem njegovo rješenje i ponesem Učitelju na tumačenje. Naravno, ja to bespogovorno i uradim, sa izrazito pomiješanim osjećanjima. Sjutradan, Učitelj pogleda rješenje, slatko se nasmija, ocijeni zadatak najnižom ocjenom, potpisa se i reče mi da pokažem to babu. Uopšte nije pitao ko je radio zadatak, sve mu je bilo jasno. Vala mi tada nije bilo milo zbog toga a mom babu još manje, očevidno. Ali ono što je Učitelj na taj način postigao, nikada zaboraviti neću. To je u stvari bio početak mog traganja za znanjem, sumnjama, za postavljanjem pitanja, pa i ako hoćete, početak mog „rata“ sa babom koji je na relaciji  „otac – sin“ potpuno prirodan i logičan. Tamo gdje tog okršaja nema, nema ni berićeta! Nepogrješiv instinkt Pedagoga koji je zapalio baklju znanja nebrojenim djevojčicama i dječacima, bio je samo impuls koji i dalje osciluje u meni, ponekad i sa nezajažljivom frekvencijom.

Kad već spomenuh matematiku – odnosno jedini svijet u kojem šabloni ne važe, kako je ja doživljavam, ne mogu a da se ne prisjetim ni sljedećeg: četvrti sam razred, takmičenje na nivou osnovne škole, izađem osvojim „sedmo mjesto koje sija zlatnim sjajem“ tabloidski napisano. Naravno, plasman na opštinsko takmičenje nije dolazio u obzir, da me tog dana Učitelj nije sjeo u učionicu, onako „jedan na jedan“ i rekao mi, kako ću ipak ići na opštinsko takmičenje, bez obzira na bruku i sramotu koju sam pokazao. Odnosno, bez obzira da su skoro jedine tačne informacije na papiru koje sam predao bile moje ime i prezime i odjeljenje kojem pripadam. Učitelj mi je rekao da mi vjeruje i da zna da mogu, da svi imamo pravo na loš dan, ali da nemamo pravo da imamo više loših dana uzastopce. Naravno, ovo se ne liječi čekanjem nego radom, što je posebno naglasio, čisto da ne prođem bez ikakvog prijekora. Pomenu mi i da gradska djeca nisu uopšte u boljoj poziciji od nas sa periferije, te da i to treba da mi bude motiv, jer smo ih vazda rentačili na takmičenjima (onaj plavooki dječak, nevjerovatno zvučnog imena i prezimena, pogotovo). Meni Učitelj u četvrtak kaže da ne dolazim u petak u školu, zbog gorepomenute temperature, ali da na takmičenje u „Valter“ moram da dođem. Poslušam ga, pojavim se na takmičenju i budem najbolje plasirani iz moje osnovne škole gdje me je samo jedan poen dijelio od regionalnog takmičenja iz matematike! Učitelj je samo došao i rekao mi krajnje mirno i staloženo, da nije uopšte iznenađen rezultatom, te da se neće žaliti zbog tog jednog poena, jer je forma stvar trenutka a klasa je vječna i da u to treba uvijek da vjerujem!

Ja sam jedan od onih koji uglavnom preko „Skajpa“ i „Vajbera“ komuniciraju sa roditeljima. Tako mi je i babo javio, putem „Skajpa“ da je moj Učitelj više nije tu i da je otišao na bolji svijet. Suze su danas tako izgubile smisao, kao i uopšte i osjećanja, ali ja ih nisam mogao sakriti. Ni suze ni osjećanja. Nekako, kada je uža porodica u pitanju, ti se vazda spremaš na to, promišljaš, namišljaš, slutiš, besane noći ti kradu tlo pod nogama... I onda dobiješ ovakvu spoznaju koja te zatekne. Koja ti ukaže koliko je bitna glad za znanjem, glad za spoznajom, glad za obrazovanjem, ali i dijeljenjem svega što si naučio, postigao,  jer jedino podijeljeno znanje ima smisla.

A onaj ko mi je usadio zube bez kojih se ne bih mogao otisnuti u spomenute gladi, u mom slučaju je Učitelj Ljubiša Baković!

Mirsen Mutabdžija

Generacija 1991 – 1995

Osnovna škola „Sveti Sava“ Bostani

 

Marketing

Baner oglasavanje

Vesti dana

Tag Cloud

MiniCalendar

Novembar 2017
NPUSČPS
1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Kursna lista

 

Broj poseta sajta

1777869
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
511
1031
7791
22109
70371
1777869

Vaš IP: 54.198.221.13
2017-11-19 13:05