MOSTOVI I ĆUPRIJE (7): VELIKI DŽENET I SRPSKA VAROŠ

  16 oktobar 2019

Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.

I tako dolazimo do „srca“ grada. Gore čaršija, dolje Lim. Između sve kuća do kuće, između škole, dućani, upravne zgrade, ćepenci zanatlija. Džamija i Crkva koje su sagrađene skoro u isto vrijeme i isti majstor Ninčić predvodio one što su zidali. Ali da krenemo, što bi Prijepoljci rekli „gredom“. Od Potoka, jal Mevinog, jal Mitrovića, kuće Alendarevića, Iglica, Kratovića, Fejzovića, Kadribašića i Hašimbegovića. Do skora, stajala tu i zgrada stare Pošte, za koju su Prijepoljci bili sentimentalno vezani zbog finog dvorišta u srcu grada. Tu, oko Velike džamije, jedan od najnaseljenijih dijelova grada. Veliki Dženet ga zvali. A opet, bio „baška“ Sokak, a „baška“ Raskrsnica. Račići, Veljovići, Solakovići, Mujagići, Selmanovići, Hadžiahmetovići, Zilići, Rizvići i Rizvovići, Čičići, Jakupovići i Bajramovići. To je dio grada gdje su bile i vrsne zanatlije, neki i prvaci u svom poslu. Nurudin Nurčo Hašimbegović bio je prvi „pumpadžija“, odnosno imao je prvu privatnu benzinsku pumpu, dolje na Kovačkom potoku. Ručno se u burad istakao benzin ali i gas za „lambe“ u flaše. Selmanovići su bili vrsni mehaničari i poznati šoferi. Kad smo kod šofera, jedan od najpoznatijih bio je Kermo Brbović koji je bio prvi vozač gradskog autobusa. Do prije 30 godina bio je i fini han Avda Gluhačevića, čuvenog pekara. U toj ulici, koju su svi zvali“niz ulicu“ jer se strmo spuštala od čaršije i Velike džamije ka Limu, a završavala se u baštama Čičića, bilo je nekoliko izvanrednih kuća. Prva među njima bila je kuća Hadžihasanovića. Pamti se još i doksat i avlija i kapija. Sva četvorica braće bila su poznata, a Avdija je dugo bio predsjednik Islamske zajednice kad ono ne bijaše popularan vakat za isticati se kao vjernik, pa se mnogi skrivahu po kućama, umjesto da se javno prikazuju po bogomoljama. Ispod je bila još jedna lijepa, kuća Čičića, a onda meni omiljena kuća Šućra i Dževahire Kratovac. Saglan avlija, velika, pa kapidžik, pa ono cvijeće i ona česma, na pendžerima uštirkane vezene zavjese. Držala to rahmetli Dževahira tako uredno da bi mogao „meda laznuti“.

Ih Mostovi i cuprije 7 ispodvarosi cicici

U tom dijelu grada bila je i prva Centrala. Redom ćemo. Do 1880. Prijepolje je bilo neosvjetljeno. U avlijama bogatijih gorjele su svjetiljke na „havagas“. Onda će grad dobiti ulično osvjetljenje, a fenjere je „palio“ telel. Biti telal značilo je imati grlen glas, pa takav osta zabilježen u nekog Smaja telela. U fenjerima su gorjele svijeće, a onda su zamijenjene fenjerima na gas 1885. Bilo ih je desetak, raspoređenih na raskrsnicama sokaka i glavne čaršije. Izradom fenjera bavili su se prvo lokalni kovači, a onda limari koji su stigli u grad za Austrougarskom jer do tada tog zanata ne bijaše u kasabi. Prvi put elektrika je zasijala u Prijepolju 1936.kada je inženjer, Čeh Jozef Sklenar sagradio tu prvu električnu centralu. I baš na tom mjestu 1949. biće osnovano „Autotransportno“, drugo posljeratno preduzeće u kraju. Tako su šoferi ušli u živote mahala, a kamionske gume postale zaštitni znak limskih kupača. Ispod je i danas velika raskošna kuća sa „kafazima“ i avlijom s kojom je poslije rata „opština raspolagala“ pa je otvoren prvi Dječji vrtić.

Ih Mostovi i cuprije 7 Vrtic

Paralelno sa čaršijom, preko puta džamije bio je čuveni Šećer sokak. U njemu kuće Eminagića, pa malena kuća s puno cvijeća, ispod velikog bagrema službenice, pokojne drage gospođe Pole. A onda kuća majstora Džandžanovića. Prvo majstora za pekarski zanat i svakojake pekarske đakonije, a potom sinova mu, velikih majstora oko kola svake vrste. Tu i kuća Sokolovića, Raifa i sestre mu Igbalhanme, pa kuća Henjaša i Hajruše Hadžić. U tom će i veliki voćnjak iza Hadžagića hana, pa kuće Zindovića velikih prijeratnih građevinskih preduzimača koji su sagradili i prve kuće od „čvrstog“ materijala u gradu.

Ih Mostovi i cuprije 7 secer sokak 1 1

Niz ulicu, kuća Savića, Lazarevića, Žunića, pa onda redaj do Crkve, kuće Varaklića i Reljića i Stanišića i Hadžipetrovića i dvorište Minića hana. Kuće Perića, Bogdanovića, Andžića i Cvijovića. Tu je bila i majstorska radionica Draga Nestorovića koga su sva djeca upamtila jer je pravio prve sličuge i ligure „čeliklije“. Neki iz tih porodica su bili zanatlije, kao što su Stanišići bili i čuvene sahadžije, ali su dali i jednog bana, mnogi su bili i ljudi od ugleda i bogatstva koji su počeli da se bave trgovinom između dva rata, neki su imali i uspješne diplomatske i političke karijere. Mali park izgrađen je pedesetih godina dobrovoljnim omladinskim radom. A nekako, u tom sokaku, stadoše i privredni „giganti“: Štamparija i Drvni kombinat. Drvni kombinat je uposlio radnice koje su radile na farbanju stolarije, odnosno prvih kredenaca koji su ušli u kuće, a Štamparija je štampala i prve brojeve „Polimlja“, novina koje su 1952.nastavile tradiciju Žugićevog „Sandžaka“ . Prije nego što je u masivnu zgradu „uselila“Elektrodistribucija, pa Komunalno preduzeće, bio je Dom za ratnu siročad. A prijeko parkića, javno kupatilo da se narod može hasul okupati onako vašljiv poslije rata.

Ih Mostovi i cuprije 7 crkva

Oko Crkve bile su kuće poznatih srpskih familija, dućani trgovaca, zgrada prve škole na srpskom jeziku koja je počela da radi 1852.godine u crkvenoj porti. Porta je izlazila na sokak pored Lima i svi su govorili da se ide „ispodvaroši“. Tu bila plaža, tu se odrastalo s pogledom na rijeku koja se gubila u brzacima, tamo prema Prlu gdje je odvodio prašnjavi drum daleko od kasabe i malene „šćućur“varoši.

Indira Hadžagić

mostovi

ANTRFILE

Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama...nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).

Indira Hadžagić

Novinar nedeljnog lista "Polimlje".

Marketing

Baner oglasavanje

Vesti dana

Tag Cloud

MiniCalendar

novembar 2019
npusčps
12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Kursna lista

 

Broj poseta sajta

4003497
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
84
3543
25782
75083
141130
4003497

Vaš IP: 3.233.226.151
2019-11-16 00:20