MOSTOVI I ĆUPRIJE-(NE)ZABORAVLJENI TOPONIMI(5): ĆUPRIDŽIKOM I HAMAMOM

  02 oktobar 2019

Projekat koji je podržalo Ministarstvo za kulturu i informisanje Republike Srbije ima za cilj očuvanje „toponimije svakodnevice“, odnosno naziva pojedinih dijelova grada jer je to dio kulturnog i urbanog identiteta Prijepolja.

Prvo je na plahoj i hirovitoj „rijeci“ koja je dijelila Vakuf od Čaršije bila platica. Na stubovima su bile postavljene daske, pa se moglo preći prijeko. Nesigurno kad Mileševka nadođe. Poslije tek bi most. Neki Prijepoljci vele da je po tom mostu sljedeća mahala ili kutak grada dobio ime. Drugi „ne daju reći“. Oni tvrde da je dobio ime po drvenoj ćupriji sa ogradom, ispod crnog bora što je bio, pa je imao najbolju hladovinu. Ta ćuprijica je sagrađena iznad potoka koji je „izbijao“ gore u Pušini, tekao sve do Mileševke. Zvali su ga Mevin potok, po kaduni koja je „uvakufila“ svoja imanja ali je jedan dio voćnjaka i zemlje na brdu iznad grada što ga Prijepoljci zovu Ravne, ostavila u amanet baš Prijepoljcima. To vele priče.

Mi ćemo redom, niz ili uz Čaršiju, odvajkada glavnu prijepoljsku ulicu, pa kroz Ćupridžik. Krasila ga je Janjičarska kuća, dugo i najstarija koja je ostala iz vremena prošlog. To je bila kasarna u kojoj su bili smješteni ovi turski vojnici. Kad je red ukinut 1830.godine predata je na korišćenje „vakufu“, odnosno Islamskoj zajednici. Bila je dugo stambeni objekat, posle, zbog dotrajalosti i nemara, a i siromaštva i neznanja, onako trošna, imala je tek jednu prostoriju u kojoj je bio otpad Ćamila Pada Hadžifejzovića. Posebna je bila kamerija, odnosno divanhana duž cijele strane ka čaršiji, što joj je davalo impresivan izgled. Na prozorima su bili kafazi obojeni u bijelo, plavo i zeleno. Kuća je srušena 1970.godine. Još se priča kako je u sred bašče izvirala voda. U tom kutku Prijepolja bile su (i sada su) kuće porodica Bećirbašić, Špirtović, Ganović. I kuća prvog prijepoljskog pčelara Sajta Šehovića. Preko puta, na mjestu nekadašnjih bašči sagrađena je jedna od najzanimljivih zgrada, a u sjećanju Prijepoljaca urezala se prodavnica u njenom prizemlju. Decenijama je tu bila „Dječija konfekcija“. Prijepoljci nisu pamtili lončare jer tog zanata nije bilo, a i kad bi došli odnekud „iz Srbije“ nisu se zadržavali dugo. Ali ostao je, pa je i upamćen Krsto Jovanović koji je stigao, valjda, iz Bele Palanke da pravi ćase i testije, dagare, saksije i tanjire od gline. Tek prije koji mjesec srušena je kuća Hulića uz koju je bila kovačka radnja, koja je trajala do kraja sedamdesetih. Kad se krene „uz čaršiju“ kazali bi Prijepoljci, nailazilo bi se na kuću Sadovića. Murat Sadović je bio „legenda“ među šoferima. On je još 1925. godine nabavio jedno od prvih „kola“ u gradu, marke “Puh”, pa će se uortačiti sa Milošem Petrićem da bi prvi osnovali taksi službu, te su se oni koji su to mogli platiti brže prevozili do susjednih gradova. Murat Sadović je, u stvari, prije svih automobila, prevozio poštu do Priboja fijakerima i karucama. A poslije “Puha” koji je iskusni “poštonoša” nabavio u Sarajevu, stigao je u Prijepolje i kamion sa 15 sjedišta. Potom je majstor Murat vozio i “Ševrolet”, pa “Ford” kako bi njime prevozio poštu do Sjenice i Bijelog Polja. Sve tako do 1941. godine. Tu su bile kuće i bašče porodica Šehmujović i Čuturić. Preko puta bila je dugo pekara. I zvala se pekara na Ćupridžiku. Bila je u Mitrovića kući, po kojima Prijepoljci danas zovu onaj potok koji neki pamte kao Meve kadune potok. U pekaru se ulazilo strmim drvenim merdevinama. Ljeti vruće, a zimi je valjalo sići niz uske“basamake“ što su ledili u zahaću. Čuveni pekar bio je Husein Sudžuk, a pamti se i kad su radili Juso Lončarević i Šaban Alendarević. Mitrovići su tu na potoku imali tri kuće, veliku bašču, a gore u Terićevini i vodenicu.

Ih MOSTOVI I CUPRIJE 5 BELA DAMIJA HAMAM

Mnoge priče se miješaju jer je teško odvojiti Ćupridžik od Hamama, važnog dijela Prijepolja. Tu je bila najljepša prijepoljska džamija koju su zvali Bijela džamija. Srušena je u savezničkom bombardovanju 1944. Fino mezarje više porodica nestalo je izgradnjom stambenog bloka Opanak ili Pijaca. Kraj džamije bio vrlo lijep šadrvan, a još ljepši bio je hamam, odnosno javno kupatilo gdje su se Prijepoljci kupali i po kome je kvart i dobio ime. Ostaci lučevih cijevi kroz koje se provodila voda sa izvora na Pušini nađeni su prije neku godinu.

Ih Mostovi i cuprije 5 Hadzagica kuca Hamama

Najbrojnije kuće bile su porodice Hadžagić. Bilo ih je nekoliko, a jedna od njih imala je veliku magazu koja je djelovala toliko sigurno da su se za vrijeme bombadrovanja baš tu sklonile preplašene komšije. Baš tu je pala bomba i sve raznijela. Umjesto velike kuće i bašče sagrađena je zgrada. Jedna od kuća Hadžagića posebno se isticala svojom gradnjom i dimenzijama. Bila je pokrivena šindrom i ćeramidom, imala je masivne zidove od kamena i drvene kafaze na prozorima za „ženske“ odaje. Bila je na čaršiji sve do sedamdesetih kada je sagrađena zgrada. Tu su i kuće Kurtovića, Džidića, Sirovina, Zekovića. Bješe i kuća Ahmeta Mušovića poznatog kao prvog vozača valjka. Baš za Hamam, vezane su i legende o nestalom ćupu sa zlatnicima koji je negdje zakopan ali trag mu se nigdje ne nađe. Pitali su često o njima i moga đeda Zaimagu Hadžagića, predratnoga trgovca. Eh, ti zlatnici i dukati. Ko zakopavao, ko bacao na gole trbuhe „čengija“...

Na Hamamu bijahu avlije, sve od onih bijelih oblutaka. Skoro svaka kuća imala je lozu s grožđem, džanarike i zerdelije, a mirisalo cvijeće ispod pendžera. Rastao bejturan, kadife,top-karenfil i minđušice, a posebni su bili đurđini. U svakoj avliji bilo je drvo jorgovana i ona mirisna ruža za slatko i sok. „Đul miriše, mila moja majko...“.

Crtež: Edib Bajramović

Indira Hadžagić

mostovi

ANTRFILE

Zahvaljujući toponimima možemo odrediti suštinu zavičaja, stanovništva i naroda, pravce njihovih migracija i prisustvo drugih naroda na toj teritoriji. Prema međunarodnim standardima UNESKO neprihvatljivo je izvrtanje istorijskih naziva mjesta i njihova preimenovanja („Imena vlastita, ljudska, mjesna, imena brdima, rijekama...nijesu ničim manje važna od drugih kojih mu drago riječi. Mnoga su ne samo za poznavanje jezika bescijeno blago nego su često i pravi najpouzdaniji čuvari i glasnici narodne istorije. Kamo sreće da ih se što više može doznati“, Đuro Daničić).

Indira Hadžagić

Novinar nedeljnog lista "Polimlje".

Marketing

Baner oglasavanje

Vesti dana

Tag Cloud

MiniCalendar

novembar 2019
npusčps
12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Kursna lista

 

Broj poseta sajta

4003470
Danas
Juče
Ove sedmice
Ovog meseca
Prošlog meseca
Ukupno
57
3543
25755
75056
141130
4003470

Vaš IP: 3.233.226.151
2019-11-16 00:10